Topola

Ništ’ ne ima na svietu, Sto bi bilo srećno, Samo ono vriedi Sto no traje vječno. Ali ono što se Radja i prolazi, Tek je kao crvić Sto ga noga sgazi.

Mili Bože, kolko puti Sred staroga dvora Divismo se prirodi S visokog prozora. Pred nami se spružila Ravnica premila, A sred nje se bieli grad Kao gorska vila. Podigo je Stjepan star Svoju siedu glavu Pa se milo zagledo U srebrnu Savu.