Topola

Jesen žuta već dolazi Zimu nagovieta, A meni još nije bilo Proljeća ni Ijeta.

Duga pečal truje moje žiće, Teži moju kob, Uzdah jedan sav mi rad prepliće, Goni me u grob. Svaka miso, ma vesela kako, Svršava uz bol, Na druga mog spominjanje jako, To me muči tol! Jedan dan za drugim meni mine Sličan težku snu A srdce mi bolno s čeznje gine U svjetskome zlu.

Poletite u sviet Moje pjesme male, Ne bil’ Ijudske suze U njemu übrale.