Topola

42

Drugi odsjek.

ničkih kola žrtvovao bogu. Za glavu zaklane životinje otimahu se stanovnici obih nastarijih dielova grada (Sacra via i Subura). Tko bi je dobio, nadao bi se od nje veliku blagoslovu. Od typova, saćuvaaih u statuah, opominje jasno tako zvani „Achill Borghese“ u parižkom Louvru svojim trupom na Polyklitova Doryphora ; bog stoji u mirnu stavu, Ijevicom držeći sulicu, te je izpružio desnu nogu; kolobarom na toj nozi, čini se, kano se boće samo označiti goljemce; figura Erosa na kacigi, kojom kao da se tumači zamišljenost bogova, sigurno je pridodana od kopiste, te joj nema traga na dregih replikah, kako no na primjer na liepom poprsju Aresovu monakovske glyptotheke (slika 17). Iz škole Sikyonca Lysippa, glavnoga zastupnika peloponneske umjetnosti u četvrtom stoljeću, potekao je poznati Aresov kip ville Ludovisi u Rimn (slika 18.). Tuj se prikazuje bog odpočivajući od rata, i, oprečno inakoj si navadi, podavši se mekotnu dusevnomu razpolozenju Što je uzrok tornu razpoloženju, nagoviešta podno njegovih nogu kntreći božić ljubavi, koji pakostno i slavodobitno uzvinjuje pogled k njemu, kao da se veseli, što je i najdivljacniji i najneobuzdaniji od svih bogova храк morao podleći njegovoj moći. Tragovi, što se vide na lievom ramenu i bedru Martovu, ostali su valjda od drugoga Erosa. Skupine Aresa i Aphrodite, kojih više nalazimo u raznih muzejih, tek su kasnije sastavljene od djela, što no su se izprva smatrala za pojedinačke figure. Martovi attributi jesu vučićt i orolavi ukrasen šljem, onda sulica i štit. Posvećene mu zivotinje jesn vuk, konj i djeteo.

7. Aphrodita (Venera). U Homera je Aphrodita kći Zeusa i Dione, koja se je kod starih Pelasga kao žena nebeskoga boga u velike štovala božicom vlažne prirode. No toga shvaćanja nestajaše malo po malo pred drugim, osobito rado njegovanim po grčkih pjesnicih, po kom se je Aphrodita rodila iz morske pjene i prvi put stupila na kopno na otoku Kypru, koji je odtada poglavito bio posvećen njezinu bogoslužju. Po svom porieklu jamačno orientalska božica (phoenička Astarta), personifikacija tvorne radjajuće prirodne sile, postade ona u Grka božica Ijepote i spolne ljubavi. No ne valja smetnuti s uma, da ovo po pjesnicih tako vanredno uobičajeno shvaćanje nipošto ne izcrpljuje bića božice. Ono se za pravo tide samo Aphrodite Pandemos, zemske Aphrodite, koja bijaše božica proljeća, koje čudotvornom