Topola

govu milotu i nemir, tvrdoću i rugobu, sve njegove bogate kontraste. Uza to je bio Heineov slog vrstan, da podraži živce modernih Ijudi, koji vole zaćinjeno jestivo i žarko piće, nego prostu hranu. Slavi je Heineovoj mnogo naudilo, što previše brblja u spolnom podrućju. Goethe je u svojoj pjesmi »Bog i Bajadera« pokazao, da se i smjelo odabran predmet može oplemeniti velićinom sloga. Heine naprotiv previše o tom naklapa i nije uviek ukusan. Ova mu lascivnost doduše pribavlja deset čitatelja za jednoga, kojega mu odbija, ali je često onaj jedan vredniji nego prvih deset. Pa ipak je iskrenost glavna snaga Heineova. Pod kraj »Zimnje priče« veli Heine ponosno o svojoj liri, da je nasljedje velikoga Aristofana. U prvi mah čini se to čudno, kad znamo, da se Heine nije nikada usudio, da izradi organičnu metarsku kompoziciju. Njegove obje veće pjesme »Atta Troll« i »Zimnja priča« slobodne su, ćudljive fantazije, koje se na okupu drže samo jedinstvom tona i jednakošću unutrašnje gradnje. Još manje je moglo Heineu doći na um, da Aristofana prevodi. Za takav je posao bio Heine odviše nestašan. Heine je po svoj prilici najveći domišljan, koji je ikada živio, bar u moderno doba. Voltaireova je dosjetka razumna i suha, nije pjesnička, nije dosjetka mašte, kao u Heinea. U Heinea su bila sva Aristofanova svojstva: dosjetljivost, divljost, razmniva, poletna lirika i bezstidnost sve u oblicima gracije. Nitko ne može biti u isto vrieme i fin čovjek i Aristofanik. Pravi Aristofanik, ne bojeći se žrtvovati nešto i od svojega moralnog bića, dobiva u poeziji obseg, kakova ne mogu polučiti svečani pjesnici (na pr. Schiller ili Victor Hugo); u njegovoj se poeziji može ogledati vas Ijudski život, od najviših do najnižih funkcija. U Heinea se kao i u Aristofana tiče satira sviju političkih, družtvenih i književnih prilika u. obće i pojedinih Ijudi napose. Aristofanova je komedija nalik na širok svod, koji je pokrit freskama u velikom slogu, Heineova je komika ono, što

189

Henrik Heine.