Topola

u potjeru. Napokon je ipak jednomu redarstveniku pošlo za rukom, da ga i tu nanjuši, i da ga iz tog utječišta izvabi za= davši mu tvrdu vjeru, da će biti sasvim pomilovan; nu ujede ga Ijuta guja: odmah ga baciše u tamnicu, a nije dugo potrajalo, pa ga i pogubiše. Gjeneral je Lahorie imao velika dojma na duševni razvitak mladoga Huga, a tužna mu smrt jako se kosnula nježna srca djetinjskoga. Medjuto se Victorov otac u Španiji svagdje junački ponio, te je postao gjeneralom i grofom, a stekao i nagradu od milijun reala. Djeca na taj glas u Parizu stanu na vrat na nos učiti španjolski, i za dva, za tri mjeseca krenu s materom u Madrid (god. 1711.). Taj je zanimljiv put kroz Španiju učinio na dječaka veoma živ utisak; on se uviek sjećao toga putovanja, na kojem mu se probudilo i oduševljenje za gradjevine srednjega vieka, kojih tohko imade po gradovima južne Francuzke i Španije. U Bavonni su morali cekati oko mjesec dana, dok im nije stigla vojnička pratnja. Tu je Victoru prvi put življe zakucalo djetinjsko mu srce, zagledao se dečko u curicu gostioničara, u kojega su stanovali. Napokon stigne straža: jedno 2000 vojnika i 4 topa. Duga ta povorka krene na put i prvi joj korak na španskoj zemlji bijaše u Ernanu, a onda u Torquemadi. Po tim je gradovima kasnije Hugo nazvao dvie drame svoje. Stigavši u Madrid divio se je sjajnim dvorovima, u kojim je njegov otac stanovao; nu i inače je taj boravak u Madridu djelovao kasnije na pjesničko mu stvaranje. Da ga nije bilo u Madridu, ne bi nikada onako liepo prikazao život španskih granda, kao što ga je ocrtao na pr. u svom Hernanu. Kao španski grof dade stari Hugo svoje sinove Victora i Eugena u plemićki konvikat, gdje su učili gimnaziju pod strogim zaptom. Podvornikom im je u tom zavodu bio neki nakazni patuljak, gurav i ružan, a koji se nosio kao dvorska budala oblačeći na se neko šareno odielo. Taj mu je starmal ostao tako živo u pameti, da ga je kasnije u više svojih đjela prikazao; tako na pr. kao Tribouleta u »Le roi s amuse«, ili kao Quasimoda u romanu »Notre Dame«.

196

Victor Hugo.