Topola

vojage« i krasni spjev »Dieu«; ti umotvori ne umanjiše njegove slave, kao što ne će jamačno ni ostala još mu neizdana djela.

Mučan je posao obuhvatiti rad tolikoga velikana i prikazati ga u tolišnom prostoru; nu još je teže sve pribrati i izreći sud sa nekoliko rieči. Budimo zadovoljni, ako mu iztaknemo glavne i značajne crtice njegove. Ponajprije valja razlikovati u razvoju toga velikoga pjesnika dvie perijode, prvu ili čistu romantičnu perijodu, u kojoj je V. Hugo stvarao samo umjetnosti radi, a koja prestaje godine 1843. padom njegovih »Burgrava«; i onda drugu perijodu, gdje se pjesnik koracajuči sa svojim viekom primiče realizmu, a u svoja djela mieša političke i socijalne ideje. To je perijoda prognanstva i zadnjih mu godina. Sve su mu drame, osim Torquemade (g. 1882.) i posmrčadi iz one prve perijode; njegove su daklem drame romantične drame, a prema tome i nistoričke. Tako mu valja romane i lirsku poeziju lučiti. Romantični su romani: Bug-Jargal, Han d’ Islande i Notre Dame de Paris; Les Miserables pak i ostali jesu socijalni romani. Isto tako valja razlikovati sbornike lirskog mu pjesničtva, koji dopiru do god. 1840., od onih, koji počinju s progonstvom. Vidjesmo, da se Victor Hugo ogledao na sva tri polja pjesničke umjetnosti, na lirskom, epskom i dramatskom. Kao lirski pjesnik može se Victor Hugo mjeriti ne samo s prvacima francuzke, nego i svjetske književnosti. U njega su se sastala sva svojstva velikih liričara: subjektivnost, bujna mašta, divne i raznolike slike, liep ritam, krasan srok i bogatstvo riečima. Uz La Fontaine-a je on najskladnije stihove u francuzkoj književnosti spjevao; oni mu teku neprisiljeno, naravno kao što šumski potočič romoni, te su postali uzorom kasnijim pjesnicima ne samo francuzkim, nego i drugih naroda. Kako je njegovu geniju glavna značajna crtica subjektivnost, nije toliko uspio u epskoj i dramatskoj struci, koje ištu, da pjesnik sebe zaboravi, i da se sav stopi s onim *

227

Victor Hugo.