Topola

dali pouzdanoga slugu, čovjeka ostarjelog, Nikitu, pa tako 5. svibnja 1820. godine Puškin ostavi Petrograd.

111.

Puškin je ostavio Petrograd bez velike zlovolje. Dvadesetgodišnjemu je mladiću godila misao, da je stradalac za ideju, a u drugu je ruku bio uvjeren, da progon ne će dugo trajati. U polovini svibnja prispije u Ekaterinoslavlj i javi se svojemu novomu načelniku Inzovu. Još se nije pravo ogledao svojim novim obitavalištem, kad se razboli: prehladio se, kupajući se u Dnjepru, i uhvati ga silna groznica. U podpunoj osami ležaše on u kukavnoj izbici na dašćanom divanu neobrijan, blied, bolan. U takvom su ga stanju zatekli petrogradski znanci njegovi Rajevski, koji su onud putovali u Kaukaz. Nikolaj Nikolajević Rajevski, veteran dvanaeste godine, koji je u to doba upravljao 4. korom prve armade, na molbu svoga sina zauzme se za pjesnika i odlući povesti ga sa sobom u Kaukaz. Inzov se nije protivio i dade svomu činovniku nekoliko mjeseci dopusta. Tako je Puškin u Ekaterinoslavlju proživio u svemu dvie nedjelje, i od toga mu grada ostao u pjesnićkoj uspomeni samo jedan moment: dva sapeta razbojnika, pobjegavši iz tamnice, spasla su se u okovima plivajući Dnjeprom. Tim se je motivom poslužio Puškin u poznatoj pjesmi »Brattjarazbojniki«. Ne treba istom spominjati, da se put po Kaukazu veoma živo dojmio i njegova tiela i duha. Oporavio se od bolesti, a ujedno je Kaukazka priroda silno utjecala na njegovu maštu i podala snažnu pobudu njegovu stvaranju. Već je u to doba zamislio pjesmu, koja se zove »Kavkazkij plenniki>«, pod živim utjecajima Kaukazkoga kraja. »Dva sam mjeseca proživio u Kaukazu piše Puškin bratu kupelji su mi bile veoma nuždne i divno su mi pomogle, osobito vruće sumporne; u ostalom sam se kupao i u drugim. Sva ova Ijekovita vrela nahode se u nedaleku razmaku jedno od drugoga na posljednim podancima Kaukazkih gora. Zalim, moj dragi, što nisi zajedno sa mnom vidio prekrasnoga lanca ovih gora, njihovih snježnih

79

Aleksandar Puškin.