Topola

82

Sad mi se roji na tisuće misli, U duši mojoj čudnovatim redom Mienjaju se slike ! Sada su blage i nježne kao tihani šapat, Kad u lišću vjetrići romone, Te pire kroz tihu zelenu dolinu, Srebrolik gdjeno se potočić talasa, A cvieće iz tisuće mirisnih listka Hlapi miloduh. Tamne su sad i sjetne kô magla na moru Koja u čudnih licih se gomila, Kô orjaške slike iz bajke, Giganti zmijonozi i Titani veli, Plaha što plaše brodara. Sada su crne i grozne, silne i užasne, Kao buro vita noć, u kojoj mjeseca nema, Nit se na nebu kriesi zvjezdica jato, Neg’ zaludu tumara sumorna putnika oko Mrkom po svodu nebeskom, Munja kog sieče; A iz daleka se ori tutanj silena groma, Dolazi bliže i bliže. Tad oćuti duša sve slasti i vaje života, Čovječjeg kratkog života: Uzdrhta mi nježno u milju i slasti se topeć, A zvuci, sladjani zvuci kô pjevanje rajsko Ore se u njoj. Sada se bolna gorko razplakala, Odričuć se nade budućnosti boljoj, Samo se sjeća prošlosti svoje, A bola, težka čemerna bola Kaplje u suzah. Na posljedku bura zauji silna i grozna, Kao kad sjever silenim dahom Trese sa gorom i najjače hrašće Korienom čupa.