Topola

Svaka mu kapljica krvi vrije i kipi, Valja se burno kao žeravica živa Drhćućem po tielu; Srce se steže, pa sa herkuličnom snagom Radi da slomi željezne okove, Koji ga speli; Uzrujani uzdrhtali živci, a kletva S usnice teče. Kao što sgažena guja u cvjetnatoj travi Sikće i u smrtnoj borbi se lomi, S otrovnim zubom tražeć da dohvati onog. Sto ju ranio jadnu : Tako i čovjek ludom zasliepljen varkom Bjesni i pjeni i kuca gigantičkom pjesti Na vrata nebeska, I radi da nadje tamne sudbine knjige, Da zlotvornom rukom iztrgne listak, Na kom su Parce plamenim slovom Zapisale život mu tamni. Jao, kukavan rod smo mi ćutljivi ljudi, Gorka nam bola baština od vieka, A varava sudbine pakost Smieši se zlobno, Pa nam samo u šarih slikah i sanjkah Pokazuje sreću i milje, postić’ koje Kadri nikada nismo. Igra se s nami, igra s našimi čuvstvi, Bolju i suzami, vajem i čemerom gorkim Kao obiestno diete igračkom svojom, Koju u šali krši i lomi . . . Dokle god srcu u najdubljoj dubini grudi Jedna još misao klije, Gonimo željno varavu fatu morganu, Pružamo ruke snebivajuć se od milja I pustih želja . . . Nada nam laska, snijemo najljepše sanjke,

83