Topola

Da sa mrtvim ko sa živim zbori ; Jerbo pjesan, što iz srca živa Vjernu srcu vjerno se odziva, Neumrli traje viek. Neznatna je i üboga Kô u majke sirotica : Nigdje nema mira svoga Pjesan moja krilatica, A1 u njoj mi duše jek! Vele ljudi: sudba nam je kleta, Sve što god je u životu sveta Prometnuvši deseterim likom Pritajivat, ne kazivat nikom : Kô da za to Bog nam jezik dade, Da nam misli nitko ne saznade, I u grudih za to 1’ srce bije, Nek ne plače, neka se ne smije, Neka šuti, u se nek se krije, Neka bude kam? Miruj u njih! Kako znadu, rade, A da znadu, bilo bi ih sram; Želi radje, grudi kad ohlade, Da ne bude tako nam. Ti me čuješ, tebi reći mogu, Gledaj duše moje plam: Kad predadem dušu Bogu, Tad će oganj zgasnut sâm.

Miruj u njih ! Slušaj, što ti velim. Srca žarom i zanosom cielim, Ti me, dušo, slušaš, znam : Kadkad mi je tako lako, Grlio bih cieli sviet; A gdjekad bih vas dan plakô, Poželio mladu mriet. Kadšto sam ti kano diete, Igro bih se cieli dan ; A gdješto mi bura smete I razori krasni san. Pa uza to kad se sjetim tebe, I u duši slika sine tvoja: Pri srcu me zagrije, zazebe, Sva se čuvstva uzburkaju moja: Tad sam diete i zajedno čovjek, Igro bih se i ozbiljan bio ; Radovô se i suze bih lio, I sretan sam i nesretan doviek! Tad iz mora čuvstva ovih Nenadano, Uzburkano, Kô kad nebo oblak ovi, Pa iz njega sjekne blies Pjesma svane, k tebi hiti, Tebe slavi, tebe kiti I užiže tebi kries ! Hugo Bađalić.

Pjesma.

Plaha, stidna, mila pjesma moja Tjeskobno se eto u sviet daje, Drhćuć diže vita krila svoja, Gdje im snagu pravo ne poznaje ; Nija ona sokolova lieta, Da se digne nebu pod oblake,

Da se vine preko toga svieta, Da brzinom stigne sunca trake ; Ali čuvstva pune su joj grudi, I ta čuvstva zanose ju sliepo U sve kraje, gdje god jošter ljudi Ljube, što je čarobno i liepo.

85