Topola

Krasni sviete, alaj si mi mio, Ti si . otac, ja sam tvoje čedo; Blagoslovljen onaj časak bio, Kad sam tebe prvi puta sgledô ! Tvoju zemlju, tvoje nebo bajno, Tvoja polja, tvoje vinograde, Tvoje cvieće, tvoje sunce sjajno, Tvoje momke i djevojke mlade! I djevojke ! Biele i rumene, Zadahnute nevinošću blagom ! Hoće 1’ ikad sudjena. i mene, Usrećiti ljubavlju si dragom ? Oh ! ja vidim negdje u daljini Divno čedo, pupoljak od ruže ; Sva je čista, sva je u bjelini, Sami božji angjeli ju kruže, Pa ju dvore, tetoše i paze, Pa ju kite, pa joj ruke ljube, Samim cviećem posiplju joj staze, Oh ! ta oni u svoj raj ju snube ! Nejdi, dušo ! Sto ćeš na nebesih, Da sâm raj nadasja ti ljepota? Ljepši stan ti u srcu udesih, Budi drugom mojega života! I ja ću ti samo cviećem kitnim Posipati uviek staze tvoje, Posrneš li gdjegod krokom sitnim, Podastriet ću s cviećem srce moje!

Pjesmami ću vazda te uspavat, Poljubci ću uviek te probudit, Nada sve ću tebe obožavat, Ljepšeg raja ne ćeš si dožudit ! Zlatna sanjo, mašto začarana, Pjesmo moja, nado mojih nada, Tako eto danom iza dana Izvijaš se iz mog srca mlada Kô iz cvieća miris blag! Ti me kriepiš, ti me k suncu dižeš, Za tajnami samog neba sižeš, I na zemlji, na tom svietu liepom, Svojom maštom, svojom vjerom sliepom Stvaraš raj si drag ! Možda ne će razumjet te ljudi, Možda vrieme ne će bit ti zgodno, A1 ti svakom pokucaj na grudi I gdje goder nadješ srce srodno : Ti mu cielov daj ; Svi smo ljudi, svi smo ista čeda Istog otca, koj’ nas s neba gleda; Svi smo ljudi, svi smo jedna braća, A1 da ljubav ljubavlju se vraća: Sviet bi bio raj, Čovjek u njem Bog! Krili mi se u tvom raju Na mom tihom uzdisaju, Pjesmo srca mog! August Harambašić.

87