Topola

A1 naučih, kako solju gori Tudji hljebac, kakvo li je brime Ići tudjim stubam doli gori . . . No prodje li kogodj mlado vrime Sred lijepog talijanskog kraja, Bez da spozna ćeri mu Ijubime? Prožive li kogodj usred raja, Gdje prirodom sama milost vlada, Bez d’ okusi Ijuvenoga vaja? Hvala tebi, Mletkinjice mlada ! Crnom kosom a očima plavi Ponositu ti mi dušu svlada. Dugom dvorbom tebe ja proslavili, Ali taka nagradi me plata, Da svakog se truda zaboravih. Ljubav, koja dušom bješe data, Bješe dušom, dušo, povraćena Nek je svakom istina poznata. Pa ja pustih usta ti medena Pustih tvoja njegovanja mila, Tvojeg oka pogleda Ijuvena, Kada no me sebi prizva Vila, Ona stara domaćica prava Koja me je dječkom odhranila; Kada no mi, kako glasom lava, Pošto odkri lice si prebliedo, Triš zavika : slava slava slava ! Ona podje; a ja sliedom sliedoh Njene trage i sve idjah muče Ko za majkom ide ludo čedo.

Byron —Dante’s Prophecy.

I mudrace kano putujuće Od iztoka do rodjenog cara Sjajna zviezda kolibi dovuče, Tako, pievče, ona moja stara Kako ti me doprati do groba, Ostavi me samog kon oltara. Polunoćno tad bijaše doba I zvijezde jednim sjahu žarom, Da sjedine pozora nam oba. Ti sjedjaše nad stolicom starom I na dlanu licem naslonjenim Višnjeg spjeva kaza se gosparom. A očima od plača crljenim Studenu ti ja zagrlih ploču I sazvah te glasom umiljenim. Jošte negda dodje tebi noću Sinak habri bogatog otoka 1 sazva te i ti njega poču, Te izlazeć s groba ti duboka On razglasi po cielome svietu Tajne viesti ravenskog proroka.* Sličan nisam onom ja poetu, S orlovima on se samo muči, A ja jedva pužem se po tlehu; Ali barem da me preporuči Dugi nauk i ljubav velika, Kojom knjigu tvoju si proučili. Prozri, meštre, na svog učenika Sa priestolja gdje no s Beatričom Tolika te ovjenčava dika:

100