Topola

Slavulj pjeva, al bez mene, Moja bašča opet cvati, Al žalosti ! sahne, vene Moga srca pokoj zlati.

Hladno gledam pčele male, Hladno laste kako grade, Gledam vale kraj obale Sapćuć ; evo kip moe nade !

Šta mi zelen jara prudi, Sta li što sad sunce šija, Kad mi pogled nje ledeni Bolnu dušu ne razgrija ! Antun Niemcić.

Na grobu Danta Alighier a.

Na tvom grobu, na kom se izlija Plač toliki s takim blagosovom, Slavsko more valove razbija. Kaži, pievče, dodje li ti s novom Bukom, koju svjetina ne znade? Novim li te ono zbudi slovom? Kaza li ti, kô viteze mlade Tjera viencu nedobita Slava, Ludu djecu i sijede brade? Pa vidje li, kako davna prava Odkupuje narod golubinjski, Kakvim žarom zasija mu glava? Ti mi reci, tako kljun orlinski Ne dirao domovinu tvoju, Odvjetuj mi odgovor istinski. A mogô bi riječ prijat moju ; Kako što ti, i ja za mladosti Svu obidjoh očevinu svoju, Ne bi 1’ jošte našo slobodnosti Živo sjeme gdjegodj sahranjeno Pod gomilom djedovskijeh kosti ;

I nesrećno tad spoznah koljeno Dobre volje puno, dobre ćudi, U divljaštvu lele ! zarašteno. A koji su hvale bolji ljudi, Grubša to je i gadnija fela, Ona svoje tudjim srcem bljudi, Jest, pravedno, i poštenih čela, Kojima je za istinu stalo I traže je kano cvieće pčela ; Ali njih je na rabošu malo, Malo vode žedju b’ im übilo, Malo sukna haljine im dalo. Te ja videć prosto meni bilo Svu narodnu gizdu razasutu Srce mi je jadom propištilo; Pa sudbinu prokleh našu krutu, I da skrijem svoje duše ranu, Italije utekoh u skutu. Tvoje zemlje iskah svaku stranu, I nadjoh si u kraljevskih dvorih Goj, utjehu, hvalu i obranu;