Topola

Al’ nada sve bješe tuđi Strašnieh vidjet kolo od zvieri Kako u biesu svome bludi, I oko svega put svoj tjeri. Tu se ovan vitorogi I bik ljuti u krug vrti, I nestavnoj rak na nogi, Spravan, klieštim da usmrti. Tu se vrli lav zamjera, Kako oholo skače i rika, I štipavac, koga tjera Razsrčena strielca slika. Tu razpaljen jarac veći, I bez vode riba izdiše, I tisuću zvieri ječi, Kê bi brojit bilo odviše. A pak vidiš, kô sve druži U svoje se stane i kuće,

I u pase, kiem se kruži Nebo, mrzle, srednje i vruće. Tamniem črknjam, mrklijem broji Posijano sve se gleda, A nada sviem vještac stoji Siede brade, lica blieda. Zviezdam tkana anterija Niz suhe mu pada pleći, A rame mu strašni ovija Zvjerski u buci krug i srneći. Taciem spravam sude od nebi Bješe starac štiti obikô, Svjetujući što je triebi Za izbjegnut djelo priko. Ah, kolikrat težke udese Glava od carskieh on odvrnu, Hrleć znanjem svojim, gdje se Množ najveća zledi sgrnu. Ivan Mažuranu.

Iz „Grobničkoga polja.'' I. Ja od Brente vidjeh obale zelene, Čuh žuborit njene bistre vode, Pokraj kojih grleći se hode Umjetnost i narav kô sestre rodjene. Vidjeh iz valova sjajna svoja lica Kako diže ljuba od Neptuna, Oholosti i dražesti puna, Kao vrat svoj labud, ponosita ptica. U svoj hlad me mrkle primiše maslene Od arkvajskih brežuljaka milih, U ljubavi gdje svak’ listak cvili, U ljubavi cvate, u ljubavi vene. Visoki platani groždjem ovijeni, Lombardije svilorodne ravni

155