Topola

156

Boromeja spomenici slavni, Od tisuća ljeta nakrcani plieni, Pepeo kosti ljubavnika od Verone, Latinskoga neba vječno ljeto, Kist Urbinskog, od Kanove dlieto I od Paladija zidine smione . . . Sladke uspomene, najmiliji dio Mog života ! Jedno samo polje U srce mi ustani se bolje, Na kojem sam jednom tako liepo snio! Komad je cvatućeg raja, mislit će te, Srebrom bistra potoka opasan, A na svakoj svrži slavuj glasan, Od ljubavi pjesni koji poje svete; Dol blažena, tihi zavičaj pastira, Gdje no vrve stada bezazlena, Ljubavnike hladna krije sjena, Zefir piri, frula neprestano svira, Plačna vrba sjetno nad vodom se giba, Bršljan penje, grozd kroz lišće viri, Lipa cvate, krepak dub se širi. U vedru se zraku vitka jela ziba Ništa od sveg toga ! Kud god oko stiže, Ništa drugo, nego kamen goli ; Zaman tražiš zelen u toj doli, Ni travica jedna glave tu ne diže !... Sve je pusto, sve je niemo, sve užasno, Grob golemi, gniezdo noćnih sova, Okolica carstva Plutonova . . . Ipak si mi, polje milo, polje krasno. Amo, kom’ je život Hrvatica dala! Našeg roda to je sveta Meka ; Ciste krvi djeda naših rieka Tu je okaljanu svieta čest oprala! Svojim kraljem tu sve Hrvat spase kralje, Batukanu kameni su ovi Strašni bili stupi Herkulovi, Gdje upisa udes: Do tuda, ne dalje! Tu nek Hrvat uči, koja mu je ciena,