Topola

159

U nedoba da ga primim sada?» « «Ništa nije na pitanje naše Ništa nije odgovorit htio.»» Za hip stane Zlatka zamišljena, Pak: «Nek dodje!» dvorkinjici veli. Tad uljeze jedno momče mlado, Mila lica, kipa junačkoga, Ali slaba, da ga jedva kreće. Neka žalost na obrazu sjedi, Neka žalost oči mu pomuti ; Ne može ga ni da gleda Zlatka, Bez da ćuti da joj srce čahne. Iza prvog kratkoga pozdrava, «Poviest mi je», on govori Zlatki, «Poviest mije za tvog uha samo». Dočim Zlatka sluzi naredjuje, Da nju s’ momkom samijeh ostavi, Junaku je oko pobjegnulo Na taj vezak, koji Zlatka veze. Vezak gleda inostrano momče, Vezak gleda a suze proljeva, Nit ih tare, niti ih pokriva. Gleda Zlatka nešto udivijena, Nešto tužna, da on suze roni, I ove mu rieči govorila: «Čemu suziš, momče nepoznano, Čemu suziš nad vezom mojijem?» Junak njojzi tiho odgovara: . «Tko je i dan s Vaclavom živio, Taj je čuo Bohvala spomenut Ja sam Bohval ...» A1 mu rieč prisieca Medju radom i bolesti Zlatka : «A on gdje je? Sto nam je od Poljske?» ««Poljska nam je davno poginula»» «Poginula! A nje vitezovi?» « «Pobjegnuli uhićeni mrtvi.»» «Gdje on bježi?» ««Vaclav naš ne bježi!»» «On uhićen! Pustit se uhitit Od onakog nepriatelja kruta ! »