Topola

0 moj Bože, Ajkune djevojke! Ne bi rekô, cvijet ovog svieta, Već bi rekô, njihale je vile ! Naslonila prebijelu ruku Preko vrata Fate, mile majke, Mirno sluša Ajagića babu, Sto no kaže o junačkoj sreći : «Kad se maših polja Bilećega 1 ugledah kulu pobratima : Te pod kulom razpeti šatori, A pred svakim po barjak se vije. Tuđe bješe trideset Gackana S Firdus-pašom agom Gačackijem. Družina mu puši pod šatorom, On na kuli sjedi s pobratimom. Kad začuše moje puške glasa, Obojica preda me iztrče, I pitaju za junačko zdravlje : ««Evo brate, zazvah te, da dodješ, I da tvoje pobudiš Skadrane Pa da bismo sreću pokušali S pobratimom agom Firduš-pašom : Eh da bi nas pomogô Muhamed ! Da udrimo na dvie ljute guje, Koje dosta dosadiše Turkom, Izgrdiše našu svetu vjeru. Dobro poznaš Radmilović Miju, A kod njega Miju Draganića ! 0 džumi je sretno sastati se, A nas evo baš sastade džuma: Vala, brate, jali se glasilo : Delija je beže Fazli-beže, Jal’ badava ne nosio glave. Djauri će sutra iz Trebinja, Oni idu k Stôcu po djevojku, Draganića hoće da ožene ; Jal’ da naše konje poigramo Baš do Stöca, svatâ da vidimo, je li sila kite i svatova ;

Jal’ kada se vrate sa djevojkom, Da bismo ih na drum izčekalir»! « Prihvatio aga Firdus-paša : ««Ta vjere mi, što bi dangubili? Već hajdemo i mi kod svatova, Pa nam tada lasno poznavati, Kad je vrieme mača izvaditi.»» «Kada sjutra o suboti bješe, Zarudila zo«a na iztoku I mujezin zàûci s munare, A mi naše konje zajahasmo I Bileće rosno ostavismo ; Najezdismo na zeleni potok. Nas stotina avdes uzimali, Liepo 1’ ti se kazivalo sunce I družinu našu veselilo ; No nam bogme jadne bješe sreće ! Ne bijasmo došli do Razkršća: Začujemo jeku i tutnjavu Talambasa, gromnijeh pištolja, Te dizgene konjma popustisrao, Dokle došli mahom do Razkršća ; A kada smo došli na Razkršća, Al’ eto ti svilenih barjaka, I junaka na vatrenim konjma, Sve junaci iz magle i praha, Sijevaju kano bistre zviezde. A kroz vatru gromnijeh pištolja Razabireš jasne talambase, Razabireš žile i borije . . . Sila bješe mamnijeh svatova, Sila bješe, a silni junaci. Al nut’, Bože, čuda nevidjena! Pred svima mi jezde dva junaka, Po ljepoti najljepše djevojke ; Dva junaka, obadva jednaka I u licu i uzrastu tankom, Po oružju i po odijelu, A isti su pod njima čilaši ;

168