Topola

A1 u borbi nema skupna rada, Samo svoju djedinu svak štiti, U boj ne će složno da pohiti, Već bedeme svoga brani grada. Grad za gradom silnik lako svlada, Plemstvo gradske kralju ključe nosi, Svak napose milostinju prosi, Pred tudjincem na koljena pada. Samo Knin grad predati se ne će, Silniku on vrata ne otvara, Grožnji njeg’voj strielom odgovara, Od slobode sreće ne zna veće. Novu vojsku biesan kralj odpravlja, Knin ponosit silom da pokori, Strogom riečju Niki banu sbori : « Grad da srušiš, koj ’ mi put ustavlja. » Pješci hrle, a konjici lete, Ugri, Niemci, Bošnjaci, Kumani, Svi po izbor junaci valjani, Vične ratu i pobjedi čete. Krš se lomi, gradska stiena puca, Divlji juriš do neba se čuje, Tu za kralja biesno se vojuje, Za slobodu gore srce kuca. Tisuć mrtvih jur pod Kninom leži, A1 u gradu veselo sve stoji, Množ dušmana nitko ni ne broji, Jer svak samo za slobodom teži. Tko uzpiri divni duh slobode? Tko se drznu tjerat kraljske čete? Zar ga udes nimalo ne smete Pobiedjene hrvatske gospode?

Kninom vlada samo slaba žena, Ali duhom junakinja prava, Kneginja je mlada Vladislava Svačićeva slavna od plemena. Udova je Nelepčić Ivana, A i mati Ivana drobnoga, Vjerna kćerka roda hrvatskoga, Unukinja Petra kralja bana. Gvozden oklop njene brani grudi, Glavu resi kaciga od zlata, Štit srebrni kô božicu rata Prati uz mač vjerno ju posvudi. Posred borbe sa sinkom si stoji, Ne smeta je koplje, mač, ni striela; Plemenite krvi, duha smjela Mrzi silu, smrti se ne boji. Trikrat ban grad pozva na predaju, Trikrat jeknu ženski glas iz grada : «Nikad ne će tudjin tu da vlada, Stride svoju dok još moć imaju.» Zaman javlja kralj oholoj ženi: Da će rado kninske za zidove U zamjenu druge dat gradove, A1 odgovor primi nežuđjeni; «Kad hrvatska sam kralj tare prava, Kad muževe plaši sile mrena, Tad hrvatska hvatat mora žena Proti sili oružja krvava. Grad je ovaj mog plemena sido, Na djedove svak me kamen sjeća, Ako Bog da i mog roda sreća, Kralju ću se odhrvati smjelo.»

189