Topola

188

Zove k sebi bulgarske terzije, Da mu kroje sa zlatom haljine; Oblači ga u skrlet i zlato, Sinu sužanj kano sunce žarko. Plemenit je sobet učinio, Gospodu je na sobet sazvao, Vinca njega s Kosarom divojkom, Povrati mu krunu i kraljestvo. Tu veselje toliko bijaše, Ne može se, pobre, reći više; U dvoru su bubnji i svirale, A prid dvorom divno kolo igra. U kolu su Bulgarke divojke, Kolo vodi seka Kosarina, Lipe ona pisme izvodila, Svaku pismu seki pripivala. Da je komu pogledati bilo

Samuela, kralja bulgarskoga, Kako svoga zeta celivaše, Celivaše i blagosivljaše : «Hodi s Bogom, drago dite moje, Na putu ti dobra srića bila! Puno sam ti, sinko, sagrišio I staricu majku razcvilio, Držeći te u tamnici tamnoj, Moreći te i žedjom i gladom; Uzmi, sinko, zaručnicu tvoju, Povedi je k bilu dvoru tvomu. Pozdravi mi slovinsku gospodu I staricu milu majku tvoju, Koju no sam vrlo uvriđio, Brezakonje svako učinio.» Svim delijam pisma na poštenje, Bog nam dao zdravlje i veselje ! O. Andrija Kačić-Miošić.

Vlodislava, kneginja kninska.

Iz predivnog napuljskoga grada, Gdje se s morem ognjen Vezuv bori, Hrvat, vičan tudjinca da dvori, Anžovinca zovnu, da mu vlada. Iza Karla služi Ljudevitu, Brani krunu, zemlje mu osvaja, Mnogi jadnik ne zna većeg raja, Neg’ tudjincu ljubit skut i svitu. A1 ga zato liepa čeka plaća : Hrvatsko se pravo nogom gazi, Tudja vojska iz Ugarske dolazi, Zlo i bieda silom se navraća.

Kraljevina svoju krunu gubi, Po zemlji se Ugrin širit stade, Lukav Mlečić morska mjesta krade, Sto baština za se kralj izsnubi. Planu plemstvo poput biesnalava, Bunu diže svoju na obranu, Sjetiv kralja kletvu na svečanu, Traži mačem slobodu i prava. Uz Šubiće stoje Babonići, Još knezovi Like i Krbave, Sa vlastelom pokraj Kupe, Save, Neodvisli spremni stieg podići.