Topola

200

«Još jesmo svoji, jošte roblje nismo, Napoleon vam šalje ovo pismo. Vi pitate, što traži od nas Franak? Da 1’ ladje naše? Savez? Vojsku? Danak? Drugačje piše nj eg’ ve sablje rt: On od nas traži, čujte, našu smrt. Kraj nek Je sada, veli, našoj sili, Ne budite već, što ste nekad bili, Raztrgnite mi barjak zlatnog lava, Ni dužd vam ne smie više biti glava. Sve pokrajine da mi odmah date, Sve zlato svoje, slike i fregate, Ne vladaj od sad boljarska već ruka, No žezlo nosi biesna rulja puka; Podpišite, da moje roblje svi ste, To piš’te —■ ii će topa planut plamen I povrh kama ne će ostat kamen.» To reče dužd i ništ’ ne reče više Na stolicu se zlatnu sdvojan pusti, Još slabi drhtaj vidiš mu na ustih. A vieće? Sjedi, drhtnu, jedva diše. A1 sred mrtvaca plamen mladić skoči, Strjelolike mu zaigrale oči: «Venecija da sama smrt si sudi? Venecija da sama smrt si piše? Da sama tisne nož u svoje grudi, Na smrti kliknuv: - mene nema više? Mladića žaru prosti svietlo vieće, A1 krv mi žeže grdna ta sramota, Gdje nitkov, silnik, vodja Sankilota Na zlatni grb nam takvo blato meće. Ta gdje smo? Jesmo I’još u onom gradu, Što rodi slavnog Dandola Henrika, Bizanta silnog koji šatre vladu, Alviza jesmo 1’ sinci Močenika? Ne pamtimo li Lovre već Marcela, Ni Zadra tvrdog, niti Dardanela? Lepanto, Cipar, Jakin, Famagusta,