Topola

201

To sve da san je samo, tlapnja pusta? Senatori ! oj diž’te oči gori ! Sto ovi zlatni pričaju vam dvori? Davninu našu, diku, silu, slavu ! Zar nije strah vas, da će zlatni svod Na plahu našu survati se glavu, Djedova slavnih satrt robski plod? U lance da se skuje domovina ! Ne nikad, tisuć puti velim, ne ! A naše robstvo vlastita krivina ! Zar nema nikog, da za dom svoj mre? U tvrdoj luci galije nam stoje, I plemstva skupit će se četa smjela. Od topova se tvrdjavice roje, Hrvata vojska još nas čuva delà. Ja velim; Rat! Nek kucne Marka zvon: II Mletci mrtvi ii Napoleon!» «Zašuti, mladce!» planu sieda brada, «Bezobzirce ti stride siplju usta, Oluji nalik kipi krv ti mlada I zviezdâ hvata ti se ruka pusta. Ti veliš rat ! I ja bih rekô rat ; A1 ponoć već nam javlja onaj sat, Uminuo je zlatne sreće dan ; Strahotan, smrtan sprema nam se san, Venecija i meni je u grudi, I ja ti znadem, kakvi bjesmo ljudi ; I moj je morem nekoč sievô mač! Junaci gdje su, reci, oni stari, Sa kojih grad taj širom svieta slovi, Vojskovodje i smioni mornari? Ah naša krv se, mladce, izjalovi ! Vaj, slutim, dome, puna ti je mjera, Sve nemaš nego vojsku Faliera. Sve naše kopno otela nam buna, A vjerom krenu saveznik naš, car: Ništ’ nije naše nego ta laguna, Ti: «Rat!» još vičeš, mladce, u taj par.