Topola

202

Hrvati? Jesu I’, mladce naša krv? Venecija je 1’ Dalmatincu dom? Dalmatin bio samo kukav crv, Tek sluga naš, tek rob na kršu svom. Tudjinac da ti spasi ovaj grad? Oj mladce, vidim, mlad si, vele mlad. Krvnika četa da nam u grad srne? Da šatre crkve, zlatne dvore nam? Da vitlajuć se usred magle crne Nad svetim Markom liže krvav plam, Da žarko zrno Mletke nam raztrieska, Otaca slavnih razbiv groblje milo? Da tuđe bude, što je nekad bilo, Sred pusta mora pusta rpa pieska? Venecijo, oj divni dome moj, Vjekovita ti svome rodu čast, Nam valja mriet, al ti bar slavna stoj, Venecijo, ti ne smieš, ne smieš past ! Spomenik budi, budi mermer-san, Carobita bud knjiga čovječanstvu, Dâ, možda poslie noći dodje dan, I nova zora tvomu veličanstvu. Senatori ja velim: Mir!» Al kao bura brujilo u šir; «Ne nikad, tisuć puti ne ! Nek radje u prah podje sve, Pomagati će vojska sva Hrvata, Nek svaki od nas pušku, sablju hvata, Sam svietli dužd nek plemstvo naše vodi II k smrti ii slobodi!» IV. Čuj! Je 1’ oluja, je li grom? Od bure drhće duždev dom, A s vana'čuješ divlju viku, I čuješ psovke, čuješ riku, Silovit urlaj, mukli žamor, Nepojmiv šumor, biesan štropot, I trus i prasak, lom i topot.