Topola

Ah mri et da mogu ! Klonuv nice Ledenom rukom pokriv lice». ««A tko ti krati?»» pita vila. «Pa jošte pitaš? Kleta sila. Vladarom, kraljem bjeh Hrvata, Kraj mora slovila mi vlast, Ja skočih izniet puk iz blata, Nek sreća mu procvate, čast. Sva zemlja kipi, burna smjesa, Na zlatnu krunu prsnu krv, U svakom srcu trista biesa, Svud glodje razdor, paklen crv, Ne pitaju već biesni za dom, Ne pitaju već što je čast, I svatko pregne podlom nadom, Da usvoji si krune vlast. Sloboda ludost, zakon bič, Mahnitac vlada, vlada krič, U bratskoj krvi se je grezlo, I svaki boljar grabi žezlo. Tad izbra mene volja puka, Ja shvatih žezlo, trgoh mač, A gvozdena mi munjom ruka Po našoj zemlji kosi drač, Nek jedna samo cvate trava : Slobode ljubav, rada slava. Krmara ruke burne vale, Kad ocean se strese sav, Krepkoćom mužkom smjelo žvale, U luku vodeć lomnu plav; A takav krmar bijah ja; Već smirila se bura sva, Nu čuj strahote ! gnjev, hudoba Na biedni dom se krišom srote, I kleta zavist podlog roba ' Slobodu, krunu zemlji ote. S ramena bies mi grimiz trže, Po carskom ruhu kocke vrže, I žezlo slomi, na trun pljuje,

Od svoje krune novac kuje. Tad sveti ovaj digoh stieg, A izdajice traže bieg! A1 čuj ! oj grdne li sramote, Do višnjeg Boga čuj grehote: Boljari pjani s mržnje klete U svoju zemlju zovu strance. Slobodi svojoj, da se svete, Slobodi svojoj kuju lance. A stranac dodje roj Hrvata Cetimice se u boj jata, Pomagat koga? Domovinu? Ne! izdati ju tudjem sinu! Pod ovom gorom planu boj, Uza me stala vjerna šaka, Visoko đigoh barjak svoj, I brižnu krv od sto junaka, Zagušila nas biesna množ. Svi moji padnu pade nada, A hrvatski mi, ču li, nož Svom kralju smrtnu ranu zada. Čuj, vesele im trublje glas, Boljari to su svi Hrvati, S tudjincem boljar sad se brati, jujučuć u taj crni čas, Gdje propala nam čast, sloboda, Za mito koju Hrvat proda. Čuj pjanom trubljom ječi gora, Od strave drhće gorski mir, Na lešinah se slavi pir; I strance vode sve do mora. Jujučuć gudi putem djavo, A gavrani im grakću: «Zdravo!» Zar mogu umriet u taj tren, Gdje kraljevine naše sjen U vječni, gluhi klone grob, Kad što bje Hrvat sad je rob, Slobodnjak zadnji mogu 1’ ah!» Grčevito tad junak vrli

206