Topola

Ledenu hrid uza se grli, Da k zemlji pregne duše dah. A1 tužna vila tad se spusti, I usnom dirnuv njeg’ve usti, Vladaru zadnjem to će reć’ : «Sudbine gledaj zrcalo, Dâ, sila krvi mora teć’, Hrvatu bit će zlo i zlo, Razkrojit će ga sa svih strana, Grobolika će vladat kob, Sva zemlja bit će jedna rana, Zaboravit će i tvoj grob. A širom polja krvna, sveta Kotrljat će se kocke svieta. Sve proždre burnog časa miena, I kraljevstvo nam bit će sjena. A1 doć’ će dan i svanut zora, Tvoj podići ću barjak svet, U zraku ovih zelen-gora Proniknuti će novi sviet. Taj puk, sad smrvljen i poražen, Rugavet strancu, prezren, gažen, Razmrviti će grobu vrata, Dogrmiti će svietu ; Čuj ! Gle još nas ima, još Hrvata, Slobodu našu, sviete, štuj ! Po zimi svanu pramaljeće, Sloboda cvate cvate cvieće, Sloboda sjat će domovini ! U miru, sinko, sad umini!» Bjeguncu bijesnu crne oči, I radostan se u vis skoči, Zagrabit vodu brz se prignu,

Pa kacigu si zlatnu uze, Tri kapi srca, do tri suze, U šljem svoj pusti, pa ga dignu, Daleko grmeć po toj gori, Gromovit glas mu tako sbori : «Oj zlatna zviezdo večernice, Na neba što se vines svod. Najzadnje evo nazdravice, Sto kralj ju pije za svoj rod ! Da Bog da, poslie dugih ljeta Slobodom evala zemlja sveta ! Da Bog pobrza rodjaj dana, Kad presuši se rodu rana, Zaboravit nam noć tu dao, U koju biedni narod pao; I svačje srce vjerno budi! Poštenje šatri podlo mito, Hrvati nek su cieli ljudi, Po svietu pleme plemenito! A ti, oj zviezdo večernice, Kad rodu dan se opet vrati, Razvedri sVoje alem-lice, I danicom će rod te zvati ! Oj hvala, hvala, biela vilo, Sad umrieti je kralju milo!» Cjelunuv vilu, junak pade, Taj stieg mu sveti pokrov bio, Još zimu dušu zviezdam dade, I vila plače tijo tijo. * * Mi? satrli smo grobu vrata, Da, još nas ima još Hrvata. August Senoa.

207