Topola

Majčin junak.

Jeste l’ igda čuli onu priču O dječaku, majčinu junaku, I što čuste, jeste 1’ zapamtili, Ne bi I’ lasno, ugodno vam bilo Pričati ju naraštaju svome, KÔ što vriedi, kô što i nama se Slušat mili pod lipom u hladu? Ako nieste, a vi čujte danas. Slušajte mi cilik žice tanke I glas moga davnašnjega grla, A Bog dao, na radost vam bilo ! Pomislite : u Korenici smo Usred sela podno Plješevice, Kuda često bura brije ljuta, Lomi, valja kamenje i drvlje; U zidanoj, uglednoj smo kući, Sto no nigda planinke joj nema, Niti u njoj reduša se vrca, Već sav posô i vlast svukoliku Obavljaju samo mužke glave, Podčastnici, častnici gospoda, Pet, šest redom prizvanih stražara I pisarčić, mučenik taj revni, Desna ruka svakom starijemu, Pušiocu svakome vatrokres, Carske službe najmladji obavljač, Kom malenu najmanja je plaća, Kom nejačku najteža je služba, Kom je ùz stô pisaći predanit, Kom je na njem svaku noć prenoćit, Kom, kad trudjan počiva u hladu, II kad selom brza što naručit, Kada troši kukavnu si hranu, Vazda svuda, znak taj revna truda, Za uhom je zataknuto pero!

U toj dakle službeničkoj sgradi Zloglasne vam eto buturnice, Eto u njoj tamničara čudna, Sapet, glete, počiva na vieštcu, Gjuran Ristić netom je doveden Harambaša hajdučki na glasu, Napokon ga uhvatili živa, Drug mu, vele, izdao ga neki, Drugčje nikad dobili ga ne bi ! Svatko znao za zločinstva mnoga, Za ćud biesnu strašna razbojnika, Svatko znao, čudio se čudom, Gdje se brže odkuda li stvori, Kako sbuni, obeznadi mnoge, Kako prodrie, ote, übi, smače, Pak iz prugla kako izmače se Zasjedama i svim potjerama! Svjetina se slegla, da ga vidi, Svatko živ bi rado bio čuo Rieč iz usta zloglasna junaka, 0 kom gorska pjevala je vila, Dva da srca u njega su bila! Obraz mu je eto mrk i tmuran, Oči su mu do dvie munje žive, Niz red toka na širokim grudma Duge, mrke objesio brke, Kadšto bi ih lako pogladio, Rek bi, misli; Ljudina sam ipak; Briga mene, što će me pogubiti Kadšto na njem zveknule bi negve Od zveka bi njeg zazebla duša ; Kako ne bi, nevičan je tome, Nevičan je svejednakoj tmini, Neslobodi, okovima težkim, Vazda vičan nikom se ne predat!

208