Topola

216

Tiho tuda zlatna kola Starac seis pješke goni, Pred njim igra skup gjogin, Na gjoginu Arapin, A kavazi usioni Pod oružjem prate s boka, Sta to prate? Car li šalje Slavni poklon svetoj ćabi Ili to je ohologa Harač paše misirskoga, Ili odkup koji slabi Podunavske jadne raje? Nije poklon to proroka, Nije harač od Misira, Nije odkup kneževina; To je čudo, to jedina Velikoga kći vezira, Dika srca starog otca.

U razbludi raztopljena, Ovjenčana sva alemom Mekom rukom biser broji Od gjerdana sitnih svoji’; Perjanicom nakićenom Hladi slavna, nježna njedra. Prodj’ se, kume, nemoj stati, Ta pamet ćeš izgubiti; Crnac će se osvrnuti, Sabljom na te nasrnu ti, Kavaz će te pogubiti, Kuja će se nasmijati. Kako čempres tmasto, gusto, Kako groblje niemo, gluho, Kô munara pouznosno, A kô more nemilosno, U njedrima hrani suho Pašinica srce pusto. Medo Piicić.

Kralj Vladislav. Izpod Drača kamenih zidina, A na žalih sinjeg našeg mora Pod naplovom bijelih čadora, Leži vojska ljutih Bugarina; Kralj Vladislav njima je na čelu, Silnik ljuti po rieči i djelu. Sunce žarko počinku hiteći U skut zdeni sjeda morskog vala, A Vladislav sa pustoga žala Divni zahod sunašca motreći Sjajnoj družbi, što je bila s njime, Uze sborit slovom gizdavime :