Topola

217

«Gledj’te tamo, vitezi hrabreni, Kako sunce u skut mora pada, A ja čvrsto vam obričem sada, Da će prije, nego li izmieni Tavnu noćcu sunca kolut zlati, Moje žezlo jur nad Dračem sjati. Drač će pasti; - prije neg’ se javi Luč jutrena za iztočnim’ briezi, Moji će se jurve vijat stiezi Na njegovih bedemih u slavi ; Drač će pasti, a past će i ine Za njim tvrdje ove kraljevine. Lasno ćemo prevagnut u stranah, Kojim’ ruju nesloge i smeće; Kralja nema, moj ga mač posieče, A kraljica duvna samostana; Svud je metež; još nešto napora 1 sva zemlja naša biti mora. Noćca nasta; zviezdam’ nebo šija, A Vladislav u čađom svomu Kuje zanjke Draču kamenomu I smione namisli razvija, • Pa unapried jurve se veseli, Kako no će grad osvojit bieli. Kad al eto u tišini kobnoj Raztvori se ulaz od zavjese, Kralj se tržnu, u srcu se strese, Jer gle ! pred njim u svoj grozi grobnoj Smaknuti se kralj Vladimir javi, Desnom rukom držeć mač krvavi. «Kraj je zloći!» tihi glas prosbori «Kraj pakosti tvojoj, Vladislave, Stope tvoga života krvave Jur su nebu dosadile gori, Griešna tvoja već izmiče doba I već zija čeljust tvoga groba.