Topola

224

Šaš-polje. Rane zviezde titraju, slavić biljiše milo, Hram daleki poziva zvonom u svoje krilo, A dolinom k zornici otac sa sinom spješi, Sin se u mrak ozire, sve mu se vlas kostrieši. «Otče, pust se ono šaš čudno njiše i šušti.» Gledaj radje zvjezdan sjaj, šaša mi, sinko, pušti. «Gledam, gledam, ali čuj muklo iz šaša vapi.» Slušaj mi slavuljev poj, šaš te neka ne trapi. «Ali čuj der, otče moj, kosa iz nutra breci.» Slušaj daleki zvona zvuk, taj ti je svegdjer preči. Žurno ! što te tako strah, te ćeš mi postajati ? Zar potežeš u taj šaš? Smrtni te pomam shvati! Stani! tko u nj zagazi, taj se ne vraća više, Cim ga dusi Saš-polja grozom obuhvatiše. Kazat ću ti, što je taj šaš, što se tu davno sgodi; Iza viesti o davnom zlu nek ti milije godi, Kako zviezde titraju, slavić biljiše milo, Hram daleki poziva zvonom u svoje krilo. Bio jednom starac knez, pak je pošo na vojnu ; Nitko već ga ne vidje, ni raku mu pokojnu: Valjda u boju izginu bez glasa i bez traga. Sad s udovom drugi knez; resi ga Ijepost, snaga. S knezom šeće kneginja livadom izpod dvora, Svedj se kloni svjetine i njena rogobora; Samotnom se livadom jesenske magle veru, Tu zagluhne ljudski glas, mutne bujice deru. A1 ju pita mladi knez: «Sto me svedj tuda vodiš, Tu sred magla jesenskih ko magla kriomce hodiš?» ««Idem, dragi, da vidim, gdje one magle gredu, Gdje no drmi bujica, je 1’ sve u miru i redu.»» 1 kneginja postane: ««Sto tu iz zemlje niče? Kakovi to bilježi? Na mačeve priliče!» «To je šaš, o kneginjo! Ne boj se, budi tvrdja; Mač iz groba ne niče, jur ga izjela rdja. A1 da mi se umiriš, ja ću pokosit draču : Ne će biti spomena ni trupu niti maču.»