Topola

225

I u doba ponoćno, kad svi dvorani spali, Ide knez na livadu, te kosom šaš povali, «Sad se smiri! Svakoga ja ću pokosit tako, Komu bi se na tebe sumnjiv podsmjeh izmakô.» Tako tješi kneginju vojno joj mladi, liepi; A1 i njega hvata strah, i njemu duša strepi. Opet šeće kneginja, vidjet, je 1’ se što pozna; Opet, gledji, niknula mača prilika grozna. «Saš je to, o kneginjo, nije mačeva slika; Ali da se umiriš, pozvat ću duhovnika, Nek to mjesto zlokobno vodom svećenom škropi: Uginut će klicom šaš, a grob se ne razklopi,» Pak u doba ponoćno, kad svi dvorani spali, Pop i knez i kneginja na kobno mjesto pali. Šaš je opet pokošen, više se dignut ne će : Svetom ga vodom škropi pop, i na nj molitve meće. Kad na mjesto zlokobno prva kap sveta pala, Izpod šaša voda je krvava prštat stala, I sve jačim pramenom mutne vale izmeće, I nabuja jezero, sve to veće i veće. Pop i knez i kneginja ne vratili se više, A1 se ondje pusti šaš čudno šušteći njiše, Iz nj eg muklo vapi vaj, i kosa oštro breci, Sada poznaš Šaš-polje ; pusti ga, neka ječi. Pritište se k otcu sin, pak žurno napried hodi, Užas ga je minuo, sad mu još ljepše ,godi, Kako zora svanjiva, slavić biljiše milo, Hram već s bliza poziva zvonom u svoje krilo. Franjo Marković.

Na božić.

Krasna bila mala Jelka, Nevinoga kip angjelka, Ustne pune smieha, Dušica bez grieha, Pa se krasna mala Tako radovala Oj za božić, oj za božić !

Tad će diljem, polja, briega Ležat mlieko biela sniega, A u mirnoj kući Gorjet svietle luči Po zelenoj grani, Kano vedri dani Oj na božić, oj na božić !

Hrvatska Antologija.