Topola

Iz „Satira.“

O da srićnog i bezgrišna stanja! O blaženog, mirna uživanja ! Da ti znadeš, moj dobri težače, Tvoju sriću, pošteni zemljače ! Drugačije bi hvalio Boga, Koji ti je udilio mloga. Ti si jedan spahija maleni, I baš onaj težak pohvaljeni, Od kojega i muke i truda Uživaju druga stanja svuda; I od koga i cesar i papa I svi drugi, štogod svit zaklapa, Pomažu se i hranu imaju, I zato te dostojno štimaju. Tebi zemlja za tvoj trud i muku Uvik daje i pruža ti ruku, I plaća ti trostruko nadnicu, I dobitak vraća i glavnicu. Nemoj na nju oružja potezat, Neg’ zubacu za plugom natezat; Dat će ona bez svakog inada, I još više, što se ti ne nada. Kada dakle već zora zabili, On ustavši za poslom se đili, Pak posluje, dok se ne umori, I! dok njega sunce ne obori, Pod hrast koji u debelom hladu, Jer težaci pomoći se znadu. Ondi legne na zelenoj travi, Pak počiva; to je pokoj pravi! Vitrić puše, pak ga razhladjuje, Lišće trepti, pak ga zabavljuje, Dokle sunce jedno malo projde, I žestina velika mimojde, Onda opet na noge ustane, Lagan, frižak, pak raditi stane.

Njem’ godina uvik štogod nosi : Sada voće, sada šino kosi, Sad piliće, sad u vrtlu zelje, Sad jagnjiće, nek ima veselje. A kad bude i nastane lito, On ugleda klasovito žito, Sad u snopje lipo povezano. Sad u kršće redom ponizano. Tada istom tovari na kola, Upregavši po četiri vola, Pa ga vozi na armane kući, Njega vršit ii batinom tući. Volovi mu od ponostva hriplju, A kola mu poda trkom škriplju ; On se isto u tom nasladjuje, Jerbo hranu kući dobavljuje. Jesen njemu napuni pivnicu Novim vinom, voćem komoricu. U vrtlu mu svake vrsti zelja ; Kud će boljeg od toga veselja ? A kad bude jedno malo p’sli, I veliki urade se pösli : Dica su mu nemirna u kući, Sve pitaju, kad će bravée tući? Pak se onom sve raduju danu, Kao otac, kad žetve nastanu. Narav njemu pravi komediju, I u litu kadkad tragediju, Za koju on ni krajcare ne da, Nego stane, pak badavad gleda, I koje su barem istinite, Od naravi sâme nàcinîte, Koje čovik ne zna izvadjati, Baš ako će sto put pogadjati : Jednom ričju, njem’ ne fali ništa, Sto svit ovaj esapi za višta,

235