Topola

115

da su u obuci nalazili slabu ugodnost, te se dugo vremena zadržavali kod istih elemenata, koji su učenicima uzimali svaku slast za nauk tako, da je dobar napredak bio gotovo nemoguć. Pošto se učio samo latinski i grčki jezik (a k tomu bijaše učevni jezik latinski, kojemu mladež ne bijaše također vješta), lasno je pojmiti, da se obuka morala izroditi u prazne riječi i šuplje fraze. „Što su učitelji sami manje latinski znali, to su se lagodnije gubili u elementima, te njihova suhoparna pravila miješali sa školastičkom mudrošću“. (Schmid, Enciklopedija, čl. Škola u Schlettstadtu.) „Pošto su učitelji sami bili neznalice“, veli Luter, „došlo je dotle, da su u visokim školama i samostanima zaboravili ne samo evanđelje, nego i latinski, te njemački jezik pokvarili, tako da su se kukavni ljudi čisto poživinčili, da nijesu valjano znali govoriti ni pisati ni njemački ni latinski, već su gotovo sav razum izgubili“. c) (Str. 83.) Eabelais na ovim mjestima govori o vremenu, što se bez koristi trošilo na obuku, te o metodama, uz koje učenik gotovo ni malo ne mogaše napredovati. Naučne knjige bijahu pune suhoparnih pravila, bez ikoje primjene, pune tegotnih i cjepidlačarskih definicija. Latinski jezik bijaše glavna nauka. Učitelji su s učenicima u tom jeziku izmjenjivali svoje misli, a materinski jezik bijaše posve zanemaren. „Metoda“, veli Schmidt (Povjest pedagogije, sv. 11. str. 146.), „bijaše čisto formalna, i formalno je obrazivala. Sastojala se u ovom : Učitelj bi đacima diktovao, govorio pred njima, a oni za njim; bilo je predavanja, disputovanja, memorisanja, a sve u cjepidlačarskim definicijama. Obuka se počinjaše s gramatikom po Donatu. Daljni stupanj bavio se latinskim klasicima, no mjesto njih izučavali su se obično njihovi kukavni glosatori. Dialektika bijaše konac toj obuci“. d) (Str. 83.) Nijedan nam pisac petnaestoga i šesnaestoga stoljeća nije ostavio onako potpun popis bljutavih učevnih knjiga, koje su npotrebljavali sofistički učitelji njegova doba u obuci, kao Rabelais. On je i sam dobar