Topola

134

nih komentara, što ih Rabelais u četvrtom poglavlju u velikom broju navodi. Učitelj bijaše samo onda zadovoljan sa svojim učenikom, kad je pravila pamtio od riječi do riječi, ili kako Rabelais veli, kad ih je znao kazivati sprijeda i straga. Kad bi učio, upiljio bi oči ukočeno u knjigu, no njegov duh bijaše, kako komičar veli, u kuhinji. Ovakova načina nauka i djelovanja, pri kom je duh odsutan, valja se posve okaniti. Ponokrat je pravi čovjek, koji će to izvesti. Zrenje i promatranje daje učeniku jasne predodžbe. S ovima pristupa knjigama, koje su prama njegovu shvatanju. Te se knjige čitaju polagano i dugo vremena, nejasna mjesta učitelj ne samo riječima tumači, nego pokazuje i stvari, o kojima je govorio. Ako je moguće, u razgovoru o pojedinim stvarima otvore knjigu, te pročitaju dotična mjesta. Prigodom koje zamjedbe sjeti učitelj učenike na ono, što su pročitali. Često ponavljanje uz ponovno tumačenje razjašnjuje učivo jošte više, a događaji i primjeri iz života ne traže od učenika, da uči puke riječi. Tako Ponokrat uči svoga učenika, te opaža, da na taj način u njemu sve više raste volja za nauk tako, da kad biste vidjeli, kako se uči i kako napreduje, morali biste reći, da je njegov duh poput plamena u suhoj slami. Tako bijaše neutrudljiv i pronicav. Montaigne se zgraža nad dotadašnjim naučnim načinom, koji nikada ne traži od učenika računa, da li je ono, što je učio, razumio ili ne. Taj mu je način povodom, da dječak biva benastiji i da ne nalazi užitka u životu. (Str. 51.): „Mi samo o tom nastojimo, da pamet napunimo, a razbor i svijest ostavljamo prazne. Naši pedanti (učitelji) pobiru znanost po knjigama, te je nose samo na usnama .. . baš kao ptice, koje idu tražiti zrnje, te ga nose u kljunu, nit ga se ne okusivši, da njim napitaju svoje mlade“. (Str. 52): „Mi čuvamo misli i znanje drugih, pa to je sav naš posao. Valja ih i usvojiti. Čini se, da smo nalik na onoga, koji, kad mu treba ognja, pođe tražiti ga k svomu susjedu, te našavši tuj lijep i velik ogorak sjedne, da se pri njemu grije ne misleći na to, da mu ga valja kući odnijeti. Koja nam korist, da imamo pun želudac hrane, ako