Topola

135

je ne prokuhamo, ako se ne pretvori, ako nas ne nahrani i ne okrijepi?“ (Str. 6.) : „Kod obuke nam neprestance trube u uši, kao onaj, što Ijeva u lijevak ; naša je pak dužnost, da samo ponavljamo, što su nam rekli“. (Str. 7.); „Učitelj neka ne traži od djeteta samo račun o riječima u obuci, več o smislu i o jezgri ; koristi pak obuke neka ne prosuđuje po tom, koliko je zapamtilo, več po tom, kako ju je upotrebilo u životu. Neka zahtijeva, da ono, što je naučilo, reče u sto slika, pa neka to priudesi stotini različnih stvari, da se vidi, je li to dobro shvatilo i dobro usvojilo. Tko jestvinu od sebe pušta, kako ju je progutao, znak je, da mu je želudac slab, pa da ne može probavljati. Želudac nije obavio svoga posla, ako nije promijenio kakvoču i oblik hrane, koju je primio, da je prokuha. Naša se duša običnim uzgojem ne pofcreče samostalno, svezana je i prisiljena, kako se drugima svidi, a služi i robuje njihovoj obuci. Tako nas priučiše na vodiljku, da već ne umijemo ni slobodno hoditi“. (Str. 8.): „Uzgajatelj neka uzgajanika ispituje u svem, a neka mu ničim ne puni glave na silu, a da ga o tom ne uvjeri. Ako se učenik svojim razmatranjem dovine misli Ksenofontovih i Plutarhovih, tada to nijesu njihove misli, već njegove. Tko tuđe stope slijedi, ništa ne poluči, ništa ne nađe, jer ništa ne traži. . . . Pčele lijeću ovuda i onuda po cvijeću, no od njega.prave kasnije med, koji je posvema njihov; nije to više lipov ni ružin cvijet. Isto tako neka ono, što je od drugih posudio, preobrazi i pomiješa, da od toga napravi posve svoje djelo. Neka njegova obuka trud i muka ne smjera na drugo, već da mu obrazuje razbor. Neka zataji sve ono, čim se pomagao, te neka proizvodi samo ono, što je od toga sam načinio“. (Str. 9.): ,Za cijelo će uzgajanih biti ropske i plašljive ćudi, ue dopustiš li mu, da štogod sam sobom čini. . . . Znati na pamet, ne znači znati. To znači, da samo držimo ono, što nam je tko predao, da čuvamo u pameti. . . . Kukavno je ono znanje, koje se drži knjige, kao pijan plota. Ja mislim, da takovo znanje može biti uresom, a ne temeljem“. I Locke, ako i ne onako rječito, kao Montaigne, osuđuje ovaj nauk, koji učenika ne priučava na samo-