Učitelj

Učiteljeva praksa SKUPNA NASTAVA I RASPORED NASTAVNE GRAĐE

Vjerojatno da bismo i danas po našim školama mogli naići na ijednu razrednu knjigu o obrađenoj nastavnoi građi na pr. šestog razreda (drugi više narodne) sa sliedećim podacima za jednu školsku sedmicu: „Politička podjela Amerike — Stiepan Tomašević i propast Bosne — Organi za razmnožavanje biljaka i njihove funkcije — Knjige u prostom knjigovodstvu — Vrste trokuta — Procentni račun.” — Gđe ovđe razpoznati zajedničku misao? Korice knjige mogu da budu jedina poveza koja tu raznovrsnu građu drži na okupu! — Ne više tako rasipati duševnu snagu učitelia i djece. Moramo se zagledati u dušu današnieg vremena, ako želimo ofkriti izvore iz kojih prot{eču sile koje stvaraju oblik naše današnje škole. Ne više takvu podielu nastavne grade; danas se traži sabranost duše i jedinstvo misli. Podjela se vrši, a cielina se ne gubi, jer ostaje jedna savršena skupnost. I škola svojim pretežno intelektualističkim karakterom, svojim pretjeranim cjepkanjiem i podjelom nastavne erade, morala je podleći specializiranom i realnom uplivu današnjeg vremena usavršene tehnike. Ono mnoštvo nastavne građe, i ono nepovezano nagomilavanje različitih predmeta oduzimlje školi onaj jedinstveni učinak, oduzimlje joj dušu i od nje stvara jedan mrtvi mehanizam. Škola mora da oživi, da to mnoštvo predmeta isčezne savladajući podjelu nastavne grade na predmete. Ovaj zahtjev nametnula nam ga je i skupna nastava sa svim svojim oblicima. –

Primjena skupne nastave na nižem stupniu osnovne škole potrebita ie i obzirom na duševno obilježie školskih početnika. Diečja duša. .u ovoj dobi lebdi u stadiju jednog još nerazvijenog jedinstva. Njegovo „ja” i vanjski svijet još su nepodjeljeni. Dijete u toi dobi sve pripisuje svojem malom „ja”, i ono što njemu ne pripada, za nj to uopće i ne opstoji. Sve što je tu, ono se tako tu nalazi, kako ga njegova mala nerazvijena duša pretstavlja. Isto je tako sa vanjskim svijetom koji ga okružuje, jer ono u bilo kojoj stvari koju smatra vrijednom, predočuje samo svoje vlastite misli i osjećaje. Drugim riječima: Svijet je u toi dobi još uvijek podređen istoj kategoriji lične veze u kojoj su njemu data dva života: njegov lični i onaj njegove neposredne okoline. Diete će napeto i ustrajno svraćati pažnju na ono čim je zabavljeno, tako dugo, dok je ono tim zabavlieno na svoi način, naime u Vezi samim sobom. Istrgnemo li ga iz Ovog njegovoPF svijeta, pa makar bilo zaposleno istim stvarima, ali na način podesan samo odraslim, za svrhu koju ono ne poznaje, prema cilju kojeg ono ne vidi, onda se dijete redovno pokazuje manje pažljivo i ustrajno. Njegova je pažnja i istrajnost sve to manja, što je dalje ono što ima da radi njegovom svijetu, svijetu lične veze, jednostavnije rečeno, dječjem svijetu. Za to je i opravdan zahtiev da prva nastavna sredstva ne budu mrtva Slova, goli brojevi i bezmislene pismene viežbe, već Živi drugovi iz dječieg svijeta. Po tom dakle skupna nastava na nižem stupnju potrebita |e, ier se dječia dva još nerazstavljena svijeta, vlastiti, nutarnii ! vanjski harmonično ujedinjuju u nerazvijenom jedinstvu diečje duše.

Nigde nije život na predmete podjelien. To radi samo škola, a lo je jedan neprirodni rad. Pita se što ima tu zajedničkog sa životom.

; }1*