Učitelj

analoga sredstva za njegovo savlađivanje. Drugi zahtev Lesgalftov odnosi se na fizičko vaspitanje, kome se mora stvoriti u školi takvo mesto, koje je iste vrednosti sa umnim vaspitanjem. Lesgaft je odlučan protivnik intelektualizma, koji je vladao u tradicionalnoj Školi. Fizičko vaspitanje nije vaspitanje tela, već obrazovanje svekolikog čoveka (zato Lesgaft namerno upotrebljava termin „lizičko obrazovanje“). Ono je obrazovanje ličnosti u pravcu tačnosti delanja (u tom broju i: mišljenja), elegancije (estetičko obrazovanje), služenja (moralno obrazovanje). Zato ono ne sme imati karakter veštačke gimnastike, već prirodne igre, i u svome „Upulstvu“ Lesgaft izvodi podrobnu analizu „društvenih igara“, prostrano koristeći pođatke folklora. Skola ne sme da se ograniči samo na nastavu, već mora da se naslanja na dva stuba: umni rad i oduhovljenu igru, jer se to dvoje uzajamno dopunjavaju. Engleska škola-internat bila bi obrazac pravoga vaspitanja samo ako se fizičko obrazovanje u njoj ne bi izopačilo u sport, u kome se rekord i težnja za pobedom, tj. impuls suparništva stavljaju iznad. načela saradništva.

S 3. Eksperimentalna pedagogika

Ma da je, kao što je poznato, potstrek za postanak eksperimetalne pedagogike bio izveden od ruskog psihijatriste, kijevskog prol. 1. A. Sikorskog. koji je 1879 na francuskom štampao svoje poznalo ispitivanje o zamoru kod dece školskoga doba,*) glavno razviće eksperimentalne pedagogike a Rusiji pada na godine 1906—1916, pa se ona razvija pod uticajem radova sifranih naučnika: A. Binea, E. Mojmana, V. Laja, Dž. Torndajka i dr. Najaktivniji radnik svega pokreta eksperimentalne peđagogike bio je A. P. Nečajev.*) Njegovim trudom stvara se tu Petrograđu velika psihološka laboratorija, potom Pedagoška akademija, sazivaju se kongresi o eksperimentalnoj pedagogici (1910, 1913 i 1916) i izdaju se „Godišnjaci eksperimentalne pedagogike“. Nečajev pomaže prof. Behterevu u osnivanju Psiho - neurološkog instituta, u čijem se sastavu organizuje naročiti pedagoški fakultet. Oko Nečajeva se obrazuje čitava škola učenika i sledbenika (N. E. Rumjancev i dr.). Vaskolik ovaj burni društveni i nastavnički rad odbacuje na drugi plan čisto naučni rad. Idući za Bineom i Ebinhauzom u svojim eksperimentalnim ispitivanjima, Nečajev se u opštoj svojoj koncepciji pedagogike najviše približava pogleđima E. Mojmana. Eksperimentalna pedagogika po njemu je jedinstvena objektivna i naučna pedagogika, naime zato, što se ona odriče od raspravljanja ciljeva vaspitanja i ograničava na ufvrđivanje najboljih sredstava i tehničkih načina u vaspitanju i nastavi koji su neutralni u odnosu na vaspitne ciljeve, jer se ovi u istoriji menjaju i utvrđuju

2?) Sur les effets de la lassitude provoquće par les travaux intellectuels chez les enfants de P Age scolaire. Paris 1879.

*) A P. Nečajev (1810—1932), prof. filozofije na Aleksandr. Liceju u Petrogradu, docnije profesor i direktor Pedagoške akademije, prof. Psiho-neurološkog instituta, u 1919—23 g. prof. Samarskog, onda Moskovskog univerziteta. Glavni su mu pedagoški radovi: CoBpeMeHHay S9KCHepnHMeHTaJIbHasd HCHXOJOrHSH B ee OTHOHIČHHH K BOHDOCaM IHIKOJPHOTFTO OOyueHmg, CIIB 1910; PyKOBOJCTBO K sKkCnepHMeHTaHbHO-HCHXOOTHueCKOMy HCcMDemOBaHum nmerTei, M. 1925. IlaMuarb uenoBeka m ee

Bocnnrague M-JI. 1929. H. Pymsug ne B, EkcnepaMeHTaJIbHOe HCCHejHOBaHHe JIHuHO= crH, CIIB. 1907.