Učitelj

pohvalio, onda savjetovao na popravak, što ono rado čini, uvažavajući autoritet svojega učitelia. »Pojedini dio korigirati ne znači crtanje korigirati, nego prikazivanje ispraviti i dopuniti«. (Rothe) Time se kod djece razvija stvaralačka i kombinaciiska sposobnost u izražavanju, a to je baš ono najglavnije, ier nile važno da criež bude umijetnički dotjeran, precizan, nego je po srijedi izražai t. 1. da na crtežu budu tipični momenti iz događaja ili karakteristične oznake pojedine figure. Za ovu tezu daje Fiker dobru insirukciju: »Komotini, kao i oni koji čeznu za autoritetom, kruti pedanti, nisu zgodni za radnoškolske nastavnike.«

Naibolje je ako se ilustrovati počne sa crtanjem doživliajia, jer toga ima najviše u živahnoji dječioi duši. Ovakovo viežbanje treba da je što manje općenito ti. da sva djeca crtaju doživliai iednoga djeteta, nego da je što više individualnog karaktera ti. da svako dijete crta svoj doživliaj. Ako su sva dieca nešto doživjela na školskoj šetnji ili inače, crtace svi jedan doživliaj. Svoj doživliai će dijete ispričati sa smijehom ili ozbilinošću, lako i vierno, a pričajte mu nešto o patki i tražite da to ponovi, zapinjace, a učiteli mora sa starim heurističnim kliještima da izvlači komad po komad. To se opaža i kod ilustrovanja doživliaja. Primjer. Dijete je lovilo žabe na bari. Ako mu kažemo, da nam se to dopada, te bi volili da nam to nacrta, prikazaće baru i vrbe, sebe kako udara batinom, a žaba skače u vodu. Dječia produktivnost će nas zadovoliiti. Ali ako dijetetu zadamo, da nacrta kako neki dječak ubija žabu na bari, crtež će nas iznenaditi. Na slici nema radnje. žaba će sličiti svačemu, a naimanie svojoj slici i prilici, a >»neki« diečak stoji ukočeno, kao da ga je deveta briga što žaba skakuće kraj niega. Iz ovoga izlazi, da dijete u ilustrovanju doživliaia treba da je subjektivno tangirano. Ovoj tezi ide u prilog i fakat, da dijete, nile impresionist, nego ekspresionist«. Ono pod crtaniem ne razumijeva pismo optičkog doimania, nego duhovnog doživijaja.« (Rothe). Ono crta figure i označuje radnju onako kako se doimljie njegove duše, a ne kako bi što bolie ugodilo obiektivnom posmatraču.

Ako bacimo pogled u priručnike za crtanje iz prošloga decenija, opazićemo, da se u njima počelo crtati s apstrakcijama za dječiu dušu ti. s linijama i točkama. Naiprije su se crtale kose, Vodoravne i OkOmite crte, onda kombinacije ovoga, a poslije toga predmeti u opsegu pojmova vodoravno, okomito i koso. Kada se hijelo prijeći na predmete u kojima je trebalo istaći krug ili polukrug, opet se uzela predvježba sa polukružnim i kružnim crtama, a onda se pristupilo crtaniu čitavoga predmeta. U nekim priručnicima su opet bile naštampane samo točke. Spajanjem točaka se dobivala čitava slika. Ovakva metoda je sasma protivna diječioj duši u psihološkom pogledu, te nile mogla dati ni minimalan temeli na koiemu bi se moglo razvijati izražajno crtanje. Zienikovski s pravom tvrdi, da crtanie treba početi od cijeloga, istinskoga predmeta, pa ma kako ga dijete neviešto prikazalo. Cijelo, istinski predmet jie konkretno i treba da prethodi liniji i točci koje su apstrakcije.« Zato i ilustrovanje treba početi od doživliaja, jer dijete crtajući ih daje sumarne slike, oni su puni konkretnosti, te »osnovne karakteristične crte diečjiih predstava.« (Zjienjkovski) U pogledu dječie produktivnosti nije dobro pretierivati. Nije dosta aati samo zadatak, pa čekati kako će dijete na njega reagirati. Ovakva