Ženski pokret

„Završna riječ" Prva riječ

4 novembra t. g. održao je »Ženski Pokret« u Zagrebu pod pretsedništvom g-đe Dr. Mire Vorvarke - Kočonda godišnju skupštinu koja je bila vanredno dobro posećena i dala u svakom pogledu najbolje rezultate. Tajnica »Ž. P.« u Zagrebu, g-đa Dr. Slava Rastovčan podnela je izveštaj o radu društva. Njen izveštaj odlikuje se stvarnim izlaganjem, sistematskem podelom i prožet je pravim iskrenim feminističkim duhom. Ona je podelila izveštaj ga četiri tačke: 1.) Sudjelovanje i rad na kongresima u inostranstvu i u nas. 2.) Saradnja sa svima Ž. P. u našoj državi, s kojima smo povezani u Alijansi Ženskih Pokreta. 3.) Feministički rad kod kuće, t. j. prosvećivanje žene, buđenje svijesti žene kao čovjeka, zaštita njenih prava. 4) Završna riječ. Četvrta tačka njenog izveštaja »Završna riječ« toliko je ubedljivo izlaganje glavnih težnja našeg pokreta da moramo njenu završnu riječ postaviti u ovom broju kao »Prvu riječ« sa željom da naiđe na moćan odjek u našim redovima, da ojača svest svesnih i prebudi uspavanu svest dremljivih. G-đa Dr. Slava Rastovčan je rekla: Širenje feminističkih ideja polagano, ali sigurno napreduje. Odziv članica kod naših predavanja sve je intenzivniji i brojniji: na pacifističkoj konferenciji u Beogradu sudjelovalo je 15 naših članica veliki broj, kad se uzme u obzir, da ovakvi kongresi iziskuju teške materijalne žrtve—; od prošle skupštine ovamo prikupili smo oko 200 novih članova itd. To sve dokazuje, da feminističke ideje polako zahvaćuju korijen u našem društvu. Brzo stvar i ne može napredovati, jer svaki novi pokret lagano prodire u širu javnost. Ali je naše razočaranje teško, kad moramo konstatovati da su u Zagrebu, kao svuda u našoj državi, velike mase žena potpuno indiferentne prema feminističkom pokretu. A ni po čemu se ne može tvrditi da su naše žene inferiornije od žena drugih država, recimo od poljskih ili grčkih ili turskih žena. Na svaki događaj, društveni ili državni, žestoko reagiraju široke mase ženske u Češkoj i Poljskoj bilo odobravanjem bilo negodovanjem. Žene su tamo faktor, koji se vazda čuje, s kojim se računa, koji u javnom životu aktivno radi i u svemu sudjeluje. Turska žena jučer još pod velom i zatvorena u haremu danas živo sarađuje u javnom životu republike turske. Njemice broje 50 žena u parlamentu, u konzervativnoj Engleskoj držala je kroz 2 godine najteže ministarstvo rada neobičnom energijom žena, miss Margareth Bondfield, a mnogi načelnici gradova u Engleskoj kao i u Americi jesu žene. Dakako, sve ove države dale su ženama pravo glasa. Kako rade Francuskinje ? One s nečuvenom izdržljivošću nastoje slomiti otpor onih starih senatora, koji se jedini još opiru ženskom pravu glasa. Francuskinje su sarađivale na području političkom, socijalnom i literarnem već u polovici XVII stoleća, dakle u doba kada nitko još ni sanjao nije o feminističkim idejama. One su bile literati, pedagozi, diplomate, čak i vojskovođe. I nitko nije tada digao viku, da je zbog toga porodica, domovina, čo-

vječansto u opasnosti, što se danas može čuti. Poulain de la Barre u svome spisu »L’égalité des sexes« u XVII stoljeću zahtijeva da žene budu suci, advokati, redarstveni činovnici, vojskovođe, šefovi ambasade, pa čak i ministri crkve. Zaista je ironija sudbine, da se kulturna Francuska, koja je od XVII stoljeća širila najsmionije ideje feminističke, ideje koje naviještaju Montesquieu-a, Stuarta Miha i najmodernije feminističke vođe, još danas ustručava dati ženama politička prava. A kako rade naše žene ? Na naš poziv na rad odgovaraju nam uz časne iznimke, dakako, da nemaju vremena, da su cijeli dan zaposlene u uredu, da imadu veliku familiju, da imadu silne društvene obveze, pa da što če, da im se ne da sarađivati, da im muž ne dozvoljava itd- itd. Međutim, i u drugim zemljama žene su zaposlene. I tamo žene teško zarađuju svagdanji hljeb. Ali su tamo žene svijesne toga, da moraju jedan makar mali dio svoga vremena pokloniti javnom dobru. Karakteristična je pri tome jedna pojava. Čovjek bi pomislio, da će svršene akademičarke listom sarađivati u Ž. P. ili u najmanju ruku biti bar članovi Pokreta. Doživjeli smo razočaranje u tom pravcu. Današnje pravnice, profesorice, farmaceutkinje, itd. zaboravljaju s malim izuzetkom, da su prve pionirke Ž. P. vodile mučnu borbu za mogućnost i pravo studija uopće, a poslije za pravo namještenja. Gdje su te mlade sile, koje su našle sve škole otvorene, put do ispita otvoren, put do namještenja utrt? Trebala bi nam njihova saradnja. Potreban je nov entuziazam, nova vjera. Ali, to zaludu tražimo. Nalazimo samo nehaj za »javnu stvar«. Čini se da je istinita rečenica jedne francuske feministkinje: »À une génération travailleuse suit une génération profiteuse«. U još većem broju apstiniraju se studentice. Svakako nezdrava pojava. Vodimo tešku borbu protiv tog indiferentizma. Druga je teška borba ona protiv predrasuda. Duboko su ukorijenjene predrasude naših žena i muškaraca s obzirom na feministički pokret. Skroz je pogrešno mišljenje da feminist biti znači: imitirati sve mane muškaraca, piti, pušiti, buršikozno se vladati, pravdati se, unositi razdor u brak, otuđiti ženu svom domu itd. Zvuči sve nevjerojatno, ali je ovo mišljenje zaista kod nas još rašireno. Kad žena odgovara: što će meni Ž. P., kad sam ja sretna u braku?, onda to znači: ta se žena boji, da če Ž. P. dirati u njen brak, da se upleće u brakove uopće. Kojeg li pogrješnog shvatanja ! A feministički pokret želi prije svega mir, harmoniju i sreću u braku, u društvu, u državi. Nije rijetka pojava, da su ljudi s ovakvim predrasudama iznenađeni, kad se sastanu s nama, iznenađeni su, što normalno izgledamo i normalno mislimo. Takav je veliki dio ambijenta, koji nas okružuje. Nas je u odboru suviše malo, da suzbijemo tolike predrasude. Dužnost bi bila naših članica, da svakom zgodom ispravljaju krive nazore o feminističkom pokretu. Odbor Ž. P. namjerava u slijedećoj godini izdati malu brošuru, koja će u tom smislu informirati svakoga.

Treća je vrsta naše borbe ona protiv uobičajene tradicije, po kojoj se ženi ne prizna je njena vrijednost. Svaka je žena feminist kao što je svaka žena pacifist. Po svojoj prirodi žena ne može da to ne bude. Prebuditi u ženi svijest o torne dužnost je feminističkog pokreta. A biti feminist znači jednostavno: imati svijest o socijalnoj i čovječanskoj vrijednosti žene. Feministički pokret neprestano naglašava tu vrijednost i nastoji da ženi pribavi priznanje, koje ona zaslužuje. Naše društvo vazda potcjenjuje Ženu i ženski rad. Mi hočemo da poertamo tu vrijednost i to jednako vrijednost akademskih radnica, manuelnih radnica, seoske žene i domaćice. Kod domaćica, koje vrše teški, a često nevidljiv posao, hoću da se zadržim. Mislim one domaćice, koje same zasukaju rukave, strpljivo i predano rade i upravljaju domom. Njihov posao, koji se toliko potcjenjuje, ne traje osam sati, niti traje od jutra do večera. Njihov rad nema početka i nema svršetka. Kad svi podu na počinak, žena-mati tek počinje da šije i krpa, jer je po danu obavljala druge neodgodive poslove. A ako noču dijete zaplače ili oboli, tko će ustati? Samo žena. Taj posao ne vidi se. Vidi se tek onda, kad se ne radi. Taj posao kvalificira se redovno kao neznatan ili nikakav. - Zamislimo porodicu nižeg činovnika od pet članova. Stan platiti, sve nahraniti, čisto obuči i školovati, a bez duga ostati zar je to danas mala stvar? Majstor, koji to umije, u većini je žena. I prema našoj poslovici drži žena tri ugla kuće. A tko ne poznaje iz vlastitog iskustva udovicu, koja je bez ikakovih sredstava ostala sama sa petoro-šestoro djece pa je od svakog djeteta načinila čestitog čovjeka, sve s jednom zamjernom energijom, koja mora pobuditi udivljenje i poštovanje. Iz neplodne, mrtve zemlje stvorila je često mnoga jednostavna žena teškim radom svojih ruku, razumnom metodom i prirodnom inteligencijom uzorno gospodarstvo itd. Mogla bih bezbroj takvih primjera nabrojati. Takove bi žene trebalo dekorirati ordenom, koji se zove priznanje društva. S tim priznanjem, naglašava feministički pokret, moraju žene prve započeti. Žena mora Ženu poštivati i priznati joj njenu vrijednost. Onda će to učiniti i muškarac. Neka ne bude uvijek žena prva, koja lomi koplje nad Ženom. Ako je žena učinila nešto dobro, neka se ne javi zavist u našem srcu, što mi to nismo učinili, nego priznajmo lojalno to dobro. Cjelokupni život krenuo bi drugim pravcem, kad bi bilo više priznanja u svijetu. Još je jedna teška borba, tek nedavno uskrsla u svijetu, protiv koje se bori Ž. P. Osporava se ženi pravo na rad i tjera žena iz namještenja. To znači u skrajnjim konsekvencama tjerati Ženu u prostituciju ili u smrt. Živjeti mora, a rad joj se (brani. Žena je i onako opterećena trostrukom sudbinom radnice, žene i matere. Danas, okružena zabranama i predrasudama, tjerana od državne vlasti i mržnje susjeda stoji ona sa svojim tijelom u strahovitoj borbi. Svi oni, koji se boje ekonomske nezavisnosti žene, složili su se kao u neki kartel, koji osporava ženi svako pravo na rad. Zašto se žena prihvatila rada izvan svoga doma? Kruta nužda natjerala je žene bez

razlike na društveni položaj na rad. Nišu to željice i hirovi ženski, kako mnogi vole prikazivati ulaz žena u rad, nego taj ulaz diktira tvrdi i teški današnji život, koji ne poznaje nekadanje romantike, kavalirstva i obzira prema ženi- Realni današnji život tretira Ženu samo kao brojku isto kao i muškarca; nameće joj iste, a kad je i izvan kuće zaposlena, i veće dužnosti. Međutim, kad dolazi do izbora izmedu muškarca i žene, t. j. do prava na rad, onda se ženski radnik ne prima, jer je žena. Dakle, dužnosti jednake, katkada veće, a prava nikakova. Tu ulazi feminizam sa svojom borbom nastojeći popraviti, olakšati, ublažiti taj teški put do rada, koji je uvjetovan ekonomskom nuždom života. Drugim je ženama rad izvan kuće životna potreba, živa i jaka želja. Tko smije ženi osporiti pravo na rad? Jedan od principa feminizma i modernog socijalizma jest: da svaki čovjek, bio muškarac ili žena, ima pravo na rad. To se pravo na rad ne može i ne smije nikome poreći. To pravo na rad ima svatko bez obzira na svoje materijalno stanje. Često se čuju krivi i jednostrani sudovi: da žena koja živi u materijalno sređenim prilikama, nema pravo na rad. Tko je kada zamjerio povoljno situiranom muškarcu, što vrši bilo činovničko zvanje, bilo koju slobodnu profesiju ili koji obrt? To nije još nikome palo napamet. Sta više, svijet gleda s nekim omalovažavanjem na muškarca, koji provodi život u neradu. Eto tamo gdje se muškarcu zamjera nerad, tamo se ženi u istom položaju zamjera rad, Čudnog li mišljenja! Dakle, u jednu ruku kruta nužda, a u drugu živa potreba za zaposlenjem jesu onaj movens, koji vodi Ženu na rad izvan kuće. Tko zamjera obim ovim radnim tipovima žena rad, tajili je slijep kod očiju ili svjesno neće da prizna, da je rad žene nužna posljedica današnjeg ekonomskog stanja. Svijet se nakon rata začudnom brzinom snašao u ogromne izmjene tehnike, industrije i obrta i novih naziranja na svijet i život. Međutim, s izmijenjenim mentalitetom žene, koji su uvjetovale samo životne potrebe, neće da se veliki dio svijeta sprijatelji. Krivo je mišljenje, da je zaposlenje žena uzrokovalo veliku nezaposlenost u svijetu. Razlog leži mnogo dublje, leži u teškim poratnim prilikama i u današnjem privrednom sistemu. Jedna se zamjerka još često čuje i ponavlja, naime da žena radi iz »luksuza« i da preuzete dužnosti vrši površno. Izbrojite među manuelnim i intelektualnim radnicama one, koje rade ne iz nužde, ne iz unutarnje potrebe, več za svoj luksus, pa čete izbrojati jedva l%. A ako žene preuzete dužnosti ne obavljaju zdušno, treba da se zamjjene savjesnim radnicama, - isto dakako trebalo bi postupati kod muškaraca! Kod namještanja radne sile trebalo bi uopće da odluči kvaliteta rada, a ne spol radnika, kod jednake kvalitete trebalo bi da odlučuju momenti kao starost, potreba izdržavanja veće porodice, mogućnost druge zarade i sl. Francuski feministički časopis »La Française« od 9-V o. g. pretresa u jednom članku novi rumunski zakon, po kojemu se udatim Rumunkama brani zaposlenje. Veliki dio Rumunki obišao je zakon na taj način; što su se rastavile od muževa, oceva njiho-

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

ОРГАН АЛИЈАНСЕ ЖЕНСКИХ ПОКРЕТА У КРАЉЕВИНИ ЈУГОСЛАВИЈИ

Администрација: Престолонаследников трг, 38 Број поштанског чековног рачуна 53.191

Уредници: АЛОЈЗИЈА ШТЕБИ ДАРИНКА СТОЈАНОВИЋ

Београд, 15 децембра 1931 БРОЈ 23-24 ГОДИНА XII

Власник за А. Ж. П. МИЛИЦА ДЕДИЈЕР

Излази 1 и 15 у месецу. Годишња претплата 48 дин. За иностранство 60 дин. Примерак 2 динара