Ženski pokret

EPILOG ILI PROLOG?

U februaru godine 1920, kratko vreme posle ratifikacije Versajskog ugovora o miru, rekao je u engleskom parlamentu tadanji ministar spoljnih poslova, Lord Curzon: »Autori ugovora o miru su dali kolikogod su mogli. Vreme će dokazati da li su bili u pravu ili ne. Ja očekujem da će biti potrebno da se vrlo mnogo menja«. Lord Curzon nije bio jedini državnik koji je bio skeptičan prema ugovoru o miru, jer je još pre njega, Lloyd George, pretsednik engleske vlade za vreme kad se sklapao, zapravo diktirao, ugovor o miru, izrazio u svojoj spomenici W. Willsonu duboke sumnje u ugovor koji suviše ističe triumf pobednika. Prema istorijskom iskustvu kaže on takvi ugovori nemaju trajne vrednosti, i kao meru, da se bar malo ublaže tvrdi propisi za pobeđene, preporučuje da se pristupi što pre opštem razoružanju. Vrhovni savet, naj viši egzekutivni organ konferencije za mir, uputio je početkom godine 1920 jedan značajan manifest celome svetu obzirom na ekonomski i finansijski položaj posle rata. U njemu kaže Vrhovni savet da će Evropa užasno mnogo pretrpeti, ako ne uspe da uspostavi mirne odnose među državama, jer će međusobne odnose razoriti nepoverenje kao prirodna posledica četirigodišnjeg potresa. Vrhovni savet je tada konstatovao da će podjednako osiromašiti i pobeđeni i pobednici, i stoga je potrebno da rade evropske države uzajamno za obnovu privrednog života. Manifest je preporučio da sve države svode naoružanje na najnižu meru i da novo nastale države ne ruše privredni život sa izveštačenim ekonomskim granicama.

Dalekovidni političari, državnici i privrednici tačno su, dakle, znali šta čeka Evropu od koje se jedan deo opijao pobedom koju je morao pobeđeni deo platiti zlatom i usled toga očajavao. Opomene maloga broja trezvenih zagušile su se u triumfu jednih i bedi drugih, i pošto su bili brojno moćniji, politički i privredni život Evrope srozavao se. Došle su nezapamćene ekonomske krize godine 1923 u Nemačkoj i Francuskoj, došao je slom sasvim očigledan ili prividan tolikih malih država, koje nisu slušale preporuke Vrhovnog saveta da ne treba rušiti privredni život Evrope izveštačenim ekonomskim granicama. Došao je i moralan slom preko svih naroda, u koji su ih gurali nezaposlenost, glad, život bez smisla i cilja. Nepoverenje među državama onemogućavalo je svako ozbiljno lečenje evropske bolesti Evropa je trajno živela i živi u greznici. Društvo naroda, idealna zamisao za jedan srećniji i sređeniji, kulturniji i humaniji rod nego što je današnji, pretrpelo je poraz za porazom, iako je bila vera u njega ogromna. Ništa se do danas nije ispunilo od nada, koje su godine 1919 preplavile ceo svet. Ekonomski slom Evrope i ideološki slom principa za novi njen život — pred tim faktima danas stoji tako važna konferencija za razoružanje. Šta će ona postići? Da li će taj ogromni koncil političara, taj ogromni konzilij lekara izgovoriti epilog svim dosadanjim pokušajima i nadama da krene »nemirna Evropa« na put sređivanja i poverenja, ili će nam izgovoriti prolog za prelaz u ujedinjenu Evropu? Beograd

Štebi Alojzija

OSVRT NA NAJNOVIJE BRAČNE ZAKONE

(Kraj)

Održanje bračne zajednice samo silom zakona po pravilu ne dovodi do dobrih rezultata. Tendencija modernih zakona ide stoga za tim, da razrješenje ženidbene veze omogućuje, ali da nedužnog bračnog druga materijalno obezbjeđuje. Novi zakoni dopuštaju supruzi staviti zahtjev za razriješenje braka pod istim uslovima kao i muškarcu. Po starim zakonima redovito žena nema prava tražiti ukinuće bračne veze radi preljuba, koji je počinio suprug, ili to samo uz stanovita ograničenja, dok suprugu nasuprot to pravo uvijek pripada, kad se žena ogriješila o bračnu vjernost. Tako primjerice žena u Španiji može radi preljuba, koji je počinio njezin suprug, zahtijevati samo onda rastavu braka raspusta kako

sam već prije spomenula kad ponašanje muza prouzrokuje javnu sablazan, ili Ženu u očima javnosti ponižuje. Po našem građanskom zakonu imade mjesta raspustu ženidbe kod Židova - ako sporazuma nema — samo na zahtjev muža, nikada žene. Valjani, ili kako naš zakon kaže tvrdi brak, utemeljuje za bračne drugove stanovita prava i dužnosti. U svim državama Evrope, osim u Rusiji, žena udajom uzima prezime svog supruga i uživa prapa njegovog staleža, u koliko staleška privilegija uopće postoji. Svom novom prezimenu može da dodaje svoje djevojačko prezime, ali samo sa napomenom »rođena«. Prezime muža pridržaje i nakon njegove

ФЕБРУАР, 1932

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

23