Ženski pokret

pjesniku je želja da izmami suzu sa oka, a ovoj pjesmi koja plovi da svojom melodioznošću umekšava egoizam snobova. Ljuljam se i ja na toj malenoj orahovoj Ijusci od vrijednosti trideset i pet miliona dinara i hoću da uživam sav taj čar prefinjene otmenosti. Na brodu nema mnogo putnika. Njih trideset i devet do Venecije znači rekord sezone. Ali šta mari! Ponosni smo sto imamo takav jedan brod, kakvog nema ni engleska ni američka obalna plovidba. Englezi, gradeći ga, čudili su se da će ovako luksuzan, obilaziti obalu Balkana. Međutim dobro je da se jednom počne da vidi kako Balkan nije ono za što slovi. Ova slika našeg najmodernijeg broda sad jasna sad maglovita iskrsavala je preda mnom u drndavom staklu trošnog zagorskog autobusa koji me je prošlu nedelju vozio u Dugopolje. Dugopolje - Dubokolje!* Kakvo je to ime? Čemu takav naziv? Čemu! Ta nije li kod njih nož još uvijek najkraća i najsigurnija pravda? Često i bez ikakva razračunavanja ostrica njegova zabljesne onako iz objesti, iz nakresanog jogunluka i prolije se nedužna krv. Odakle u tom pitomom Dugopolju ljudi sa tako žestokim temperamentom? Cvjetnica je. Gledam kako svaki seljak u ruci nosi maslinovo granje. On će ravno sad na svoju oranicu i u svako od svojih polja usadit će blagoslov mira. Je li moguće, da ista ona ruka koja danas ubada posvećenu granu u plodnu zemlju, sutra će možda urinuti oštricu noža u srce brata svoga? Njihove potleušice ne odaju onu skrajnu bijedu zagorske nevolje, a ipak njihova djeca toliko su utučena i zastrašena, da te se plaže i bježe od tebe, kao gradska djeca koja bi ugledala špiljskog čovjeka. I te djece rađa se u godini više od stotine a manje od šesdeset budu upisana u školu, manje od četrdeset uzeta u vojništvo. Zašto ta djeca umiru u tolikom broju? Ne umiru samo djeca već i majke njihove nevjerojatnom lakoćom napuštaju siročad svoju. Nad svakim porodom visi Damaklov mač, ali ne nad djetetom već nad izmučenom rodiljom. Nikoga nema da je obrani od infekcije koja grabežno na nju vreba, koja se ne osvrće na živo i zdravo djetešce, ta ono će i onako postepenom nestašicom, gladno i izmoreno, slijediti majku svoju. I hodaš uz ružičasto procvala stabla breskava, nedaleko ti pupa vrijes, a prve proljetne bube zuje oko tebe.

Čemu se, čemu, pitaš se - ti ljudi ubijaju kao od šale, čemu ta djeca tako hrpimice umiru, koji je uzrok da tolike rodilje pogibaju? I na sve ovo odgovara mi mladi zauzetni ali bespomoćni u svom pothvatu nadučitelj Peruško jednom jedinom riječi: - Vino! - Vino? - čudim se - nemoguće, pa eto danas je nedelja, svetačni je dan pa ne vidim nikoga pijana selom. Kako to vino? - Jer - nastavlja nadučitelj - vinom zaliju djetence čim se ono rodi, vinom utaškavaju glad neishranjene djece, vinom omamljuju teške bolesnike i rodilje, vinom osnažuju sebi rad u polju, vinom krste svaku slavu, svaki veseli događaj, koji katkada svršava teškim razračunavanjem. Dospjesmo do sred sela gdje mlada jedna žena grabi vodu iz žute lokve, po kojoj pliva svaka vrst nečisti. - Je li ti to za blago? upitah je, onako i ne misleći što je pitam - Kako za blago, - to pijemo mi, dospođo draga. To je dobra voda za piti. - Tu nečistu vodu pijete vi? - Nije ta voda nečista, nema u njoj ni gujina ni mulja. - A sve ovo što pliva po njoj? - To padne na dno, to ne mari ništa. A kakva nam je Ijeti. Da nam je ove! Ljeti ustajemo u ponoći, pa hodamo ko u goru ko u Diemo za vučiju vode. Vratimo se u svanuće, a onda ide druga od nas i tako se izminimo, jedna hoda u noći a druga u danu i nosi brime s vodom. - Kao lud letim za Ijetne žege iz Dugopolja na Klis da se napijem času pitke vode i čini mi se da sam se preporodio — veli nadučitelj. - A mi - nadodava učiteljica Marija kad se vratimo u rujnu sa praznika, niti da je prošek, čuvamo ono pola litre vode, jer to nam je za tri puta umiti se. I to, bez sapuna, da ne izgnjusimo vodu. - A ne marimo mi toliko vodu za pit ni za umit se veli žena - ima u nas vina za napit se, a umija se kako ko, nami je najviše potriba voda za kuhat. Sad mi je istom bilo sve jasno. Vino, vino, nije ono uzrok svemu ovome! Pije se vino jer se nema vode. Pije se vino za one strašne Ijetne žege da se utaži žeđa. Pije se iz nevolje, pa što onda znači nož u ruci takvog vinom omamljena čovjeka? Što znače te vječne tučnjave Dugopoljaca, što znače oni putem posijani križevi radi kojih Don Mijo kod proljetnog ophoda blagoslova polja, do petnaest dvadeset puta mora da siđe s konja i blagoslovi mjesto gdje je poginuo ovaj ili onaj od noža ili puške. Što znači

* Dugopolje - seljaci svoje selo zovu i Dubokolje! JUNJ 1933.

ŽENSKI POKRET

81