Ženski pokret

protiv tog androkratizma i dobitkom prava glasa menja se vekovna tradicija, najveći preokret u istoriji svih vekova u čovečansko-biološkom pogledu. Tu je ključ čovečanskog problema, taj istorijski akt ima mnogo veći značaj nego što mu mi pripisujemo. Kad prolazne pogreške nestanu, kad se preleže „dečje bolesti“, onda će žena naći pravi put na kome njen drug mora da joj pomogne. To nije politička revolucija kakvih je mnogo bilo, već biološka revolucija žena protiv androkratije i ta karakteristika našeg vremena dozvoljava jedan kulturni optimizam. Zahteva se ne ginekokratija, nego prava biološka podela uloga među polovima na osnovu formule: muški đuh duh saznanja, ženski duh materinski duh.

Čekajući to idealno vreme, Bergman kritikuje sve tvorevine muškog duha saznanja, filozofske, umetničke i t. d. u koliko su one grešile u tom biološkom smislu. Cela filozofija, cela tajna postanja je muška „vermannlicht". Cela metafizika je ideološka a ne biološka. Nikad se nije reklo da je saznanje nastalo samo radi onog što se saznaje, da je misao za stvar o kojoj se misli, da je traženje, ispitivanje radi traženog predmeta. Ne, duh je tražio sebe, sebe samog je demonstrirao, radovao se sebi i sebe je sjedinjavao sa „muškim" Bogom. Do kraja se dolazi do Hegela sa njegovim „apsolutnim duhom“. Ženski pol ne postoji, on je , sedište đavola" (teiste), Majin veo (indusi, Schopenhauer), „Ding an sich“ (Kant). U poslednjim stolećima je nauka potisnula filozofiju, jer je biologija otkrila pogrešku toga subjektivnog apsolutizma. Seksualno mužansko Ja, transcedentalno Ja, Über-Ich (Fichte) nije više predmet refleksije, već objektivno saznanje sveta, ono što nije Ja (das ~Nicht-Ich“). Transcedentalan idealizam je samo jedan poseban slučaj neprijateljstva prema materinskom duhu dosadašnje čovečanske kulture. Religija je činila iste pogreške. Narod je osećao drugojače, bio na pravom putu, ali su učene kaluđerske teologije sasvim shodno sexus Masculineso-u stvorile Boga-oca i naterale ga da rađa. I religija crkvenih otaca propada u poslednje vreme kao i filozofija, a u srcima naroda nije nikad ni živela. Na trgovima i na raskrsnicama, u narodnim crkvama se uvek obožavala Majka Božja mati sa detetom u naručju. Jer Bog je uvek majka, njegova Ijubav prema nama je materinska Ijubav, naša Ijubav prema njemu detinsko osećanje, težnja duše materinskom božanskom krilu. Današnja nauka dolazi isto tako do obožavanja materinskog krila sveta u svojoj večitoj evolu-

ciji, organske i neorganske zagonetke života u svom trojstvu: rašćenju, obliku i povratku klici. Današnji muški duh prodire do praživotinja i atomskog jedra pozitivno naelektrisanog u kome naslućuje rodno svetsko okrilje. Čovečanska nauka je na putu da postane religiozna. U etici se isto tako opaža andromorfski uticaj, n. pr. u budizmu i asketizmu. Sve je osnovano na prolaznom muškom a ne na večitom ženskom, svuda caruje pesimizam. Egoizam je produkat muške seksualnosti, altruizam je prirodan oblik materinskog socijalnog duha kome nije potreban nikakav kategorički imperativ da bi se savladao Još ni jednom etičaru nije palo na um da uzme kao biološki model pravu nesebičnu akciju, jer je duh požrtvovane ljubavi nešto retko i strano za čovečju misao. U modernom saznanju da se mora dati pravo i drugome Ja klija tek duh materinstva. Muškarci su došli do Ničeove etičke sile (Wille zur Macht) koja nije sazidala svet; njega je sazidala materinska volja za građenjem puna Ijubavi.

Pošto je dao kritiku produkata muškog mozga, muškog duha saznanja, Bergman daje sliku njegovog polnog duha. Taj je duh nasilan, nemiran i vazda u pokretu. U istoriji se svaki čas pojavljuju nomadi, seobe naroda, moreplovci, Odisej, Argonauti i globtroteri. U ženama nema toga, one su stalne. Muškarci i duševno lutaju kao Platonova duša između ovoga i onoga sveta. Indijskim spasiocima je beskućništvo zakon. Muškarac je na zemlji "heimatlos", kod kuće je on samo u beskonačnosti. On uvek nešto traži, uvek je na železničkoj stanici za neku misterioznu zemlju. Oni su planete koje traže svoj centar kao negativno naelektrisani jonovi koji se okreću oko centra. Pun tragedije je taj duh. Ovde Bergman postavlja glavno pitanje: da li je ovaj veliki beskućnik sposoban da preduzme socijalno osnivanje i stabiliziranje čovečanskog roda i društva? Može li se društvo osnovati po slici toga outsider-a, prema njegovim ciljevima i željama? Može li on dati zakone za ćeliju državne zajednice, brak i porodicu? Može li dom toga nerealnog romantičara biti srećan? On je veliki sosijalni diletant i sanjalica i njegovi smeli opiti su samo povećali patnje čovečanstva. Taj pesimista poznaje strah od života, strah od smrti. U prirodi je mužjak nezaštićen, izložen stotinama opasnosti u svojoj avanturi, i stoga mu je ostao taj strah koji Vertere dovodi do samoubistva. Pesnici tvrde da smrt i ljubav stoje blizu jedno drugom. Žena, na protiv, nalazi da

NOVEMBAR—DECEMBAR 1933

ŽENSKI POKRET

105