Ženski pokret

sjeda onoga, što nam je najdraže. Nema ništa užasnijeg nego smrt djeteta u prvom cvatu. Ne zna riješiti strašnu zagonetku smrti. Ali ne gubi se u religioznem snatrenju. Naprotiv ova bol još podiže veličinu i snagu njenog duha. Dolazi pomalo do spoznaj e da nije važno, da mi sretno živimo, nego da iscrpemo sve, što je čovječno, i da usavršimo svoj život. Ovako sazrela stupa u posljednju fazu svoga života. Kao građanka, dijete i mati svoga naroda sarađuje u tadanjoj heroičkoj epohi. Godine 1813 raspale su se sve njemačke državice, a ostala je samo svijest o jedinstvu Nijemaca. Trebalo je mnogo vjere, političkog instinkta, snage i sposobnosti, da se na ideji jedinstva okupi sav narod i sazda nova država. Karolina H. potpuno je prožeta novim političkim duhom. Njezin politički čredo jest slijedeći: ovaj rat jest rat naroda, a ne afera kabineta; on znači preporod njemačke nacije; vođstvo pripada Prusiji; izgrađivanje nutarnje slobode i samouprave nužna je konsekvenca nacionalnog preporoda. Ovo svoje mišljenje zastupala je upravo strastvenom energijom i time cesto poduprla stav svoga muza, koji je bio poslanik Prusije na kongresu u Pragu. Sam Humboldt, čovjek velike rezignacije i diplomatske popustljivosti, priznaje u svojim pismima, kako je neobičan utjecaj proizvela na njega Karolina svojim jasnim političkim maksimima i ispravnim političkim shvatanjem. U svojim pismima u Pragu* upozorava ona diplomate na odgovornost, koju noše krojeći pravdu milionima naroda, koji su spremni na sve žrtve za svoju slobodu. Dobro zamjećuje, da cinizam i makijavelizam Metterricha, koji se zrcali u poznatoj njegovoj izjavi: »Cette affaire comme toute affaire finira d’une manière quelconque«, nema srca ni smisla za plamene ideale njemačke nacije. Interesantno je njeno mišljenje o Austriji. Nekom vidovitošću predviđa sudbinu Austrije i njenog odnosa prema Njemačkoj. Heterogenost nacija upropastiće Austriju još u ovom stoljeću. »Uopšte je Austrija u celosti zaostala. Tako razmišljam da je ona bas zemlja koju će zadesiti prve velike promjene u Evropi. Pored toga su njene snage tako raznolike i heterogeno pomešane u narodima iz kojih se sastoji da sam uvjerena da će ona još tokom ovog stoljeća prestati da bude njemačka sila... Zadrževati duh vrijemena zato očigledno nije dovoljno moćna nijedna sila, i istorija nam objašnjava mnoge stvari koje krije budućnost«.

*) Njezina su pisma izdana g. 1896. 1901 i 1904.

Karolina H. je cijelim svojim temperamentom i svom dušom Pruskinja. Njeni su sudovi o ljudima i političkim odnosima neobično jasni i točni. Nije u interesu Rusije, da Njemačka bude orude u rukama Napoleonovim protiv Rusije. Ona se boji, da nakon sloma Evrope odluke o državama ne budu polovične i pune kompromisa. Bečki kongres (1814) napunja ju bolju, revoltom i nestrpljivošću zbog zaključaka, koji se odnose na Njemačku. Zaklinje muža, neka upotrijebi sav svoj utjecaj, da onaj razbojnik Eugen Beauharnais ne postane njemačkim knezom. Bavarski kralj, koji mu je dao svoju kćer za Ženu, neka ga hrani dalje. I ona,ko se Bavarska dosta nakrala. Na jednom mjestu veli: »Ako već Njemačka mora hraniti do smrti svoje degenerirane sinove i izrode kao saskoga kralja, neka bude. Ali Eugen, taj stranac, neka se tornja, odakle je došao.« Iz ovih i sličnih oštrih izjava vidi se, kako nije imala ni najmanjeg smisla za legitimizam, niti je osjećala i najmanji mistični pietet prema krunjenim glavama i knezovima. Njezin je patriotizam potpuno demokratičan, uperen samo prema narodu, domovini, državi. Od Prusije zahtijeva, da se spremi u svakoj kreposti, duhovno i materijalno. Prusija mora s liberalnim zakonima još više ojačati, a uz to zadržati snagu, stečenu u posljednjim ratovima. Mnogo ju muči stav Rajnske Prusije. Zahtijeva, da se onamo pošalju plemeniti i korektni muževi iz vojničkih i civilnih krugova, da i moralno zauzmu te rajnske provincije, koje osjećaju sve prije nego ljubav prema Prusiji. Kako bi ona bila oduševljeno ispunila ovu misiju, da je nju netko onamo poslao! Širina pogleda, sloboda političkog suda, pripravnost svake žrtve (imala je 16-godišnjeg sina u ratu) pokazuje veličinu ove ženske duše. Filozofskim mirom gleda na događaje, jer stoji nad njima. U svome idealizmu nije nikad očajavala. Nije mogla nista izgubiti, jer je sve bitne vrijednosti u sebi nosila. Nijedan izvanji događaj nije za nju besmislen. Posljednji cilj svega jest pobjeda duha i pobjeda dobrote. To je njena vjera. »Nista me ne može odvojiti od vjere da pobeđuje samo dobro, i da ne izgubi ni jedno lepo i čisto osjećanje onaj čovjek koji ozbiljno podiže samog sebe i koji u sebi ruši sujetu i sebičnost.« Zagreb.

Dr. Slava Rastovčan

30

ЖЕНСКИ ПOКРЕТ

ЈАНУАР-ФЕБРУАР 1935