Ženski pokret
lagala, bila je snaga bez života i bez elana. Nepokretan mehanizam 20 Singerovih mašina. Mrtvi kapital bez organizovane radnje i okovana volja jedne grupice idealnih dobričina sa praznim džepovima bila je samo predmet ismejavanja, predma je nosila naziv »akcija za zaštitu morala«. Oni su imali protiv sebe dva faktora: s jedne strane konzervativne muslimanske bogataše, ali i s druge strane pravac u kojem se je započelo odvijati to važno pitanje muslimanske žene radnice. Konzervativni bogataši muslimani sa mrvicama svoje sadake (milostinje) primili su pokretače i njihovu akciju i to samo zato, da ih javno ne odbiju, jer bi to bio javni skandal u ono vrijeme. Dalje nije mogla da se žrtvuje nijedna para. Novac u rukama bogataša ima određenu svrhu. On se ne može rasipati na izvjesne moralne mušičavosti idealnih omladinaca. To neka upamti muslimanska omladina. Novac u rukama bogataša ima da se pretvara u kapital i da opet rađa nove sve veće i veće kapitale, a sirotinja ima da nadokusuruje. Dakle, idealizam poletnih i idealnih omladinaca i dobrih muslimana ovde se spotakao o neumitne zakone kapitalističke računice, a ljudi, nošeni tim idealima, samo su imali priliku da se osvjedoće o svoju zabludu. To bi se moglo označiti kao formalna zabluda. Vanjska taktička zabluda. Međutim, kada znademo da su i sami pokretači po svojim nazorima bili tuđi postavljenom pitanju, onda nam postaje jasna i unutarnja zabluda ove »akcije«. Pokretači su bili malograđanska religiozna inteligencija, sitni trgovci i sitne zanatlije. Svakako, ne može se osporiti da su oni bili vođeni izvjesnim bolom i strepnjom za sudbinu muslimanske žene. U stvari, pak, nepobitno je da su i oni nošeni vjerskim fanatizmom. Konzervativni i nepomirljivi sa nastalim stanjem. Dakle, njihova akcija nije imala pred očima jasne vidike. Upravo, oni su skrivali pogled od događaja, koji su ponijeli sa sobom sve društvene slojeve, koji su upućeni na svoju radnu snagu, kao jedini izvor življenja. Naprotiv, jasno je kao dan da je njihova poslednja misao bila upućena u suprotnom pravcu, da se muslimanska žena nekako izoluje, da se otme ovim događajima. Radilo se samo o tom da se očuva bosanska patrijarhalnost, da se žena zadrži u kući, da se djevojka uzgaja za ženu kućanicu, koja će ipak jednog dana da nađe »sreću« tj. da se uda, a tada je muževa briga za dalji njen život u svakom pogledu. Šta je ovde previđeno? Previđene su činjenice da se kotač historije ne može zaustaviti, a još manje povratiti.
Nije zapaženo da se iz tabora žena kućanica bivših aginica i begovica odliva sve veći broj gladne sirotinje u redove proletarijata, i da se mlađa generacija, neposredno već u svom detinjstvu formira kao dio naše proleterske klase. Оni uopšte nisu mislili na činjenicu da je to posljedica likvidacije agrarnih odnosa kao društvene historijske tekovine. Oni dakle nisu shvatili da iz ruševina feudalnog društva u Bosni i Hercegovini, jednako kao i kod svih naroda svijeta, sirotinja nema kuda osim u proletarijat ili u posvemašnju propast, t.j. u lumpenproletarijat. I zaista, kada danas gledamo, kuda su otišli bivši zemljovlasnici u Bosni i Hercegovini, vidimo da je proleterska klasa dobila većinu iz tog rasula, ali na nesreću, ima i takovih, koji su posvema propali i moralno i materijalno. Dakle, stvarno, tada se radilo o tom kuda će otići muslimanska žena: ili u posvemašnju moralnu propast ili u proletarijat da na pošten način zaradi svoj hljeb i tek tada da očuva svoj moral i svoje poštenje. Posijeratni prosperitet sa odgovarajućom skupoćom nije mogao dati bivšim feudalcima toliki prihod, da jedan domaćin nosi na svojoj grbači cijelu porodicu, zatvorenu u kuću iza mušebaka, neproduktivnu i parazitsku. Tada i mušepci padoše. Đevreci se polomiše. Sevdalinka umuknu. A glad zacari. Strašna glad, jača od svega. Glad traži hljeba. Domaćin ga nema dovoljno. Domaćin ga čak i gubi. On boluje i umire u strašnoj depresiji. Stari feudalac ne shvaća novi život, a živjeti se mora. Zato svi na rad. Najpre muško, pa onda i žensko. Svak treba lično da radi, ako želi da živi. Sve ove činjenice previdila je prva akcija za zaštitu morala, čija je zadaća bila da riješi pitanje muslimanske žene i zato je propala, a njezine Singer mašine pripale Merhametu da ubire od radnog naroda kiriju za upotrebu i da od te kirije daje muslimanskoj sirotinji milostinju po 30 do 40 dinara mjesečno, naravno pod strogim uslovom da se ta sirotinja ne smije viditi na ulici da prosi. To se zove »uspjeh« pomenute akcije. Iz ovog primjera dajem Ženskom pokretu pouku, kako ima da pristupi rešavanju socijalnog pitanja muslimanske žene, ukoliko želi da obuhvati apsolutnu većinu toga društva i ukoliko uopšte želi da riješi to pitanje. Mi sada znademo suštinu toga pitanja. Znademo njegovu prirodu. Jasno je da je to pitanje žene radnice. O nekoj patrijarhalnosti nema ni govora. Ženina sreća nije više udaja. Muž je materijalno dovoljan tek samome sebi. A da se ipak zadrži porodica, t.j. da se očuva od moralnog i materijalnog rasula, mora i žena da privređuje. Ako
10
ŽENSKI POKRET
JANUAR - MART 1936