Ženski pokret

bi u fabriku ušlo koje nepoznato lice. Vjerujte i mi smo imali neprilike dok smo prošli. Upravo mi smo provalili. Tamo smo našli slijedeće stanje; U prizemlju mašinerija proizvodi makarone. Prostorija je zagrijana i zasičena vodenom parom. Radnice su uznojene. Ovdje su samo tri radnice. Sve tri muslimanke. One preuzimaju iz mašine makarone. Slažu ih na posebne drvene plahte i trčećim korakom nose na sprat u sušionu, naravno dotle dok gazdi ne zarade toliko da mogne pribaviti automatsku dizalicu i, naravno, njih tada otpusti kao »suvišne«. Danas, medutim one zamjenjuju automatsku dizalicu. Sada je to živo radno kolo, koje se odvija i kreće u skladu sa mašinom radilicom. Sustati se ne smije. Stati i odmoriti, apsolutno nikako. Sušiona je sa svim potrebnim uređajem. Sa punom ventilacijom i promahom na sve prozore, koji su redovno otvoreni. Potrebno je da se makaroni očuvaju. U jednoj posebnoj sobi nalazi se okretač visok do tri metra sa promjerom od dva metra. On se vrti na motorni pogon. Ima nekoliko poluga na koje se vješaju plahte sa makaronima. Promaja je neizdržljiva, a uz to su otvorena i vrata i prozori. Do ove sobe, nalazi se sušiona za sitne proizvode za juhu i slično. Ovde se upotrebljava sistem promaje na otvorene prozore i vrata. Ispred ovih prostorija je hodnik malen i uzan, a na protivnoj strani slagalište gotove robe. Sve je, dakle, savršeno udešeno da se makaroni očuvaju, da se dade »zdrava roba«. Međutim, sporedno je što radnica dolazi iz zagrijane radionice uznojena i lako odjevena. Makarone treba očuvati, jer je to kapital, a radnica treba da se navikne da izdrži. Ako podlegne upali pluća ili tuberkulozi, drugih stotinu stoji pred vratima i traži posla. Radnica se može naknaditi, a makaroni, ako se pokvare, to je šteta, jer se gubi na profitu. Na gornjem spratu na hodniku našli smo pet radnica. One vagaju i pakuju gotovu robu. Jedna medu njima bijaše tada glavom unuka slavnog i opjevanog Smail-age Čendića. Radno vreme iznosi 12 sati. To je redovno. Ako posao zahtjeva produžuje se i na 14 sati. Tu je samo pola sata odmora za ručak. Ali ne u podne kada cijeli svijet ruča po navici. Radnice ne ručaju kada su gladne, nego kada to dozvoli gazda. Ovaj, medutim, to dopušta ili na smjenu, ili kada posao neće biti u zastoju. Plata? Mjesečno 200 dinara. To je bruto plata. Odbiti treba blagajnu i porez. Zatim kazne, koje nijesu redak »slučaj«. I možemo reći mjesečna

plata ovih radnica za 12 sata dnevnog rada iznosi 150 dinara. Nadnica 5 dinara. Na sat 40 para. Gori je slučaj sa radnicama u fabrici čipaka i pantljika. Ova fabrika smještena je u Skenderiji ulici u bivšem monopolskom skladištu. Tamo radnice rade besplatno. Fabrikant ovako postupa: Traži 30 radnica. Prima većinom i najrađe muslimanke. To je vrlo značajno. Prima ih uslovпо. Treba najpre besplatno raditi tri mjeseca. To je samo za »učenje« zanata. A poslije, svaka radnica dobiće platu prema sposobnosti. Međutim rad u ovoj fabrici vrši pretežno sama mašinerija. Radnice se ima da nauče gledati kako mašinski razboji proizvode čipke. Treba da nauče hvatati konce, koji se prekinu i u pravo vrijeme svezati. Treba preuzimati robu, slagati i ostavljati u skladište ili otpremati. To je obični mehanički rad za koji ne treba nikakva naročita sprema. To naučiti može se za jednu heftu. Dakle, primljenih 30 radnica u stvari ima da uče samo 6 dana, a daljnjih 11 nedelja one će potpuno vješto obavljati svoj rad u fabrici. Dakle, daljih 11 nedelja radiće besplatno. Ali poslije toga roka, koji je samo odvratna stvarnost u praksi toga mladog kapitaliste, nastaje razočaranje za radnicu. Nedelju koja će se platiti, dakle plaćenu nedelju iza tri mjeseca kulučenja, radnica, njezini siromašni roditelji, braća i sestre, možda radnica majka i njezina djeca, tu veliku nedjelju sa nestrpljenjem su čekali. Ali, upravo u toku te nedjelje, radnici se »potkrade greška« da je zaboravila vezati konac, odložiti robu i sl. i ona biva »isplaćena«, otpuštena da na njezino mjesto dođe nova i to ona koja treba tek da uči »zanat«. Gledao sam sve žene muslimanke iz neposredne blizine. Nisu to više one maholjske vragoljanke. Sevdalinku svoju one su davno pregorile. 0 vezu, o onom umjetničkom stvaranju muslimanske djevojke na đerđevu one znaju samo da pripovjedaju, ali nemaju vremena da se više bave tim poslom. Slabo se plaća. Veze se 5 dana i zaradi se 10 dinara. Sa tim se teško živi i jedan dan, a kamoli 5 dana. O ruhu nema ni govora. Đevojačko ruho se ne sakuplja. »Što je kruha u meni je, što je ruha na meni je«. Ova se poslovica otima jednoj mlađoj djevojci na neku doskočicu iz okoline. To je ona tačno rekla. To pristoji njoj. Ona je tu u pokretu sa čitavim imanjem svojom radnom snagom, radi 14 sati, radi besplatno i stvara svom poslodavcu sve uslove za veliko kapitalističko preduzeće. Nema ona smisla ni za udaju. Nema bar u onom smislu, kako je to imala njena majka.

12

ŽENSKI POKRET

JANUAR - MART 1936