Ženski pokret

Marija Jambrišak (5-IХ-1 847—23-I-1937)

U momentu kad je iz naše sredine nestalo Marije Jambrišakove treba da u prvom redu nama, a preko nas i svima ženama postane svjesno što su u njoj imale i što su s njom izgubile. Baš mi feministkinje imamo dužnost da u tome času uzdignemo njen lik, jer je ona svojim radom, nas toliko više zadužila što mi težimo za istim ciljevima za koje je ona radila a po tome možemo najispravnije shvatiti u čemu je njena prava veličina, njena prava zasluga. Još godine 1871 a mi koje znamo kako su u to doba strahovito jake bile predrasude o ženama u srednjoj Evropi, shvaćamo kako je to davno bilo na jednoj skupštini hrvatskih učitelja, na kojoj je bilo i Srba iz Srbije i Crne Gore i Slovenaca i Čeha ustaje dvadeset i tri godišnja djevojka da se prvi put u Hrvatskoj založi za ženska prava. O tome njenom feminističkom nastupu veli Jagoda Truhelka u Spomenici u proslavu 80-godišnjice rođenja Marije Jambrišakove ovo: »U vrhom punoj dvorani današnje gradske vijećnice nakon iscrpnog dnevnog reda popne se na govorničku tribinu prvi put žena, da javno podigne svoj glas i da pred sakupljene zborioce iznese narodu želje one četice žena, »male ali hrabre« koje su se prve osvijestile, da sačinjavaju dio polovice naroda, pa da pored dužnosti što ih vrše kao i muški im drugovi, ištu i svoja prava. Ko pozna lično Mariju Jambrišak, ko ju je poznavao u njezinoj zreloj mladosti lako će zamisliti i razumjeti dojam, što ga je izvela sa ozbiljne govorničke tribine na nazočne skupštinare mlada djevojka, iz koje je oism neobične neustrašivosti i odlučnosti pršao još i sav čar savršene ljepote združene s neodoljivim temperamentom. Čisto je gledala pred sobom i nećete više zaboraviti onu glavu s bujnom podrezanom mrkom kosom, ispod koje se bijelilo umno čelo, u punom cvijetu ženske ljepote plamtjelo lice zagasite i tople puti i gotovo klasičnoga kroja kao iz kamena isklesanog a sve obasjano očima, krupnim i plamenim, neodoljivim, nadvijenim s dva tanka lučca, s dvje obrvice, »kao pijavice«. Razumjećemo onu grmljavinu pljeska i uzvikivanja : »Živjela«, koja je nekoliko časaka potresla starom dvoranom, da pozdravi prvu ženu, junačku pobornicu i pretstavnicu žena u Hrvatskoj.« Vrijedno je istaći veli dalje Truhelka: »da je čitavo učiteljstvo taj zahtjev Marije Jambrišakove da učiteljice za jednaki rad treba da dobiju istu plaću, primilo s odobravanjem, a to tim više treba naglasiti i pohvaliti, ako se uzme u obzir da je u Austriji još dugo iza toga muško učiteljstvo vodilo ogorčenu borbu protiv svih ženskih kolega, zbog nji-

hova zahtjeva za posvemašnjim izjednačenjem u plaći i rangu.« Sigurno je velika zasluga same ličnosti Marije Jambrišakove da je svojim prvim nastupom potpuno uspjela i postigla za učiteljice ono što је tražila. U momentu kad je postigla taj svoj prvi uspjeh bila je učiteljicom u Krapini. Svršila je doduše preparandiju ali ta je u ono doba imala samo dva razreda, a moglo se ući u nju sa četiri razreda osnovne škole, samo što je bio određen broj godina za upis u preparandiju. Djevojke koje su htjele postati učiteljicama, morale bi poslije dovršene osnovne škole pauzirati da dočekaju doba da uđu u preparandiju, jer više djevojačke škole nije bilo; Lako je pojmiti da je Marija Jambrišak sa svojim jakim intelektom shvatila da to nije naobrazba za tako važan poziv, pa je tim veća bila njena radost kad joj je direktor pedagogija u Beču D-r Dittes, koji je bio prisutan na skupštini na kojoj je ona govorili g. 1871 gdje je imao prilike da upozna njen blještavi um i njenu jaku ličnost, ponudio da će joj kod poglavarstva grada Beča isposlovati dozvolu za polazak pedagogija. To mu je doista i uspjelo i ona je kao prva žena imala postati slušačicom te vrste škole. »Znate li Vi, naše današnje mlade kćeri«, veli Jagoda Truhelka, »pred kojima su širom otvorena vrata u sve nauke i zvanja, pa samo treba da sjednete uz obilno prostrte stolove, znate li što je u one dane našega siromaštva na polju ženske prosvjete značila ova ponuda za jedno biće, koje je gladovalo i žeđalo za naukom, a nije znalo ni što mu manjkaše ni kako da sebi pomogne? Lako se dade zamisliti da se našoj Mariji u onaj čas otvorilo samo nebo.« Iz Beča je tek stigla dozvola za studij, ali za nj treba sredstava. I da nije bilo dobroga mecene biskupa Štrosmajera, Marija Jambrišakova bila bi ostala i dalje u Krapini bez viših studija. Učeći i radeći doista neumorno kroz pune tri godine, jer je trebalo nadoknaditi i upotpuniti premalo znanje, postizava Marija Jambrišakova najljepše uspjehe i vraća se snabdjevena naobrazbom u svoju domovinu. Ona sada služi kao učiteljica u višoj djevojačkoj školi, trudeći se da obučavanje ženske mladeži, postavi na moderne temelje i da ženu uzgoji do čovjeka. Svojom metodom postizava očite uspjehe, čitava sredina u kojoj se nalazi osjeća da je njome zastrujao novi duh. Ona svojom ličnošću fiscinira čitavu svoju okolinu. Nešto neobična, nešto nova za

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

Јануар-фебруар 1937