Židov

spodarskoj slobodi razvitka. Naprotiv znamo veoma dobro cijeniti, što su Židovi u Palestini stvorili na gospodarskom području«. »Nadalje dolazi u obzir pitanje slobodnog djelovanja Židova na duševnom i kulturnom području«. »U ovom pogledu nisu Židovi ni dosad mogli da se na nas potuže. Kako u gradovima tako u kolonijama imali su svoja vlastita dječja zabavišta i škole, te niti kod osnivanja vlastitih viših škola nismo im nikada pravili poteškoća. Držim, da se Židovi ni u jednoj drugoj zemlji nisu mogli na ovom području tako slobodno kretati kao kod nas. U svim svojim školama uživali su potpunu slobodu, da u svojem vlastitom jevrejskom jeziku podučavaju, te da se i inače služe ovim jezikom, gdje samo hoće. Jednako im se nisu stavljale zapreke pri raširivanju njihovih novina i njihove literature. A što se tiče slobodnog izvršivanja njihove vjere, nećemo Židove ni u budućnosti, kao što to nismo u prošlosti činili, smetati, što 'je napokon kraj naše tolerancije prema svim nemuslimanskim vjeroispovijestima samo po sebi razumljivo«. »Misli li Vaša Visost napokon, daće biti moguće, da se dade Židovima u Palestini neka samostalnost u mjesnoj u prav i? »Ovdje moram najprije opetovati, što sam prije rekao, da nam je nemoguće, da dademo Židovima ma koja posebna prava. Oni mogu uživati samo ista prava kao i svi ostali naši državljani. Ali već u sadašnjem našem zakonodavstvu imademo prilično dalekosežnu samoupravu općina, a u novoj osnovi zakona, koju predlažemo sada parlamentu, hoćemo u tom pogledu još dalje da idemo. Mjesne općine i vilajeti (provincije) imadu da dobiju još više samostalnosti nego li što je do sada imajuPo mom mnijenju moći će u tom okviru naći svoje ispunjenje i sve opravdane želje Židova u Pales t i n i«. »Bili turska vlada bila pripravna, da unapredi samoupravna prava Židova u Palestini odgovarajućom razdiobom upravnih kotara?« »Po novom zakonu imati će sve općine od 5000 stanovnika i više pravo samouprave, a i manje židovske općine mogu računati sa dobrohotnošću turske vlade. Općenito Vas mogu uvjeravati, da je naša vlada Židovima veoma sklona, te da je pripravna, da postupa u svim pitanjima, koja se njih tiču, sa svojom uvijek Zasvjedočenom dobrohotnošću. Ovlašćujem Vas rado, da moje izjave objelodanite u Vašem listu, ako mislite, da mogu doprinijeti umirenju javnog mnijenja«.

Jevrejski jezik.

Na ovu me temu ponukao članak iz 4. broja „Židova* 1 pod imenom „Vladanje u hramu". Taj mi članak govori iz duše i čini mi se, kao da sam ga upravo očekivala. Pisac toga članka kritizira vladanje u hramu i opominje nas na dostojanstvo mjesta, gdje se nalazimo. Pisac ima pravo: vladanje je ispod kritike. Nu promotrimo malo uzroke tom vladanju, pa ćemo mnogo blaže prosuditi nemir u hramu, a i nema ran polazak službe božje. Ja se ne ću baviti s gospodom, nego ću svoju obranu posvetiti mom vlastitom spolu.

U našem katekizmu nižih škola učedjeca : „Kako svetkujemo subotu ?“ odgovor: „Da se ljepše obućemo i pobožno molimo'*. Prvog se naše dame svakako drže, jer pogledaš li u hram, prije ti se čini, kao da sjediš u glazbenoj dvorani kod jednog koncerta, nego li u hramu. Tu se sve blješti i sjaji. Druge se izreke ne će, a budimo pravedni i nemogu držati. Dovoljan je razlog već to, što većina tih gospodja uopće nezna jevrejski moliti, pa su prisiljene ponijeti u hram kakav njemački ili drugi molitvenik, u kojem imaju dvije ili tri stranice čitati, što je naravno za četvrt sata obavljeno, pa se ostatak vremena mora ispuniti time, da s lijeva i desna promatraš toaletu i da se razgovaraš. Jesu li zaista naše dame tome krive da razgovaraju, kad bi trebale, da prate službu božju? Nisu, one ne razumiju što predmolitelj čita, pa i ne mogu, da ga prate kako treba. Nekako slično mi se to čini, kao kad je jednom gostovalo francusko osoblje u našem kazalištu, pa se publika smijala, gdje je trebalo plakati i obrnuto.

Jesu li zaista naše dame krive, da se na najveće naše blagdane vidi djecu skakati po Zrinjevcu namjesto da se kao i kod drugih vjera nauče s poštivanjem prisustvovati i sudjelovati službi božjoj ? Krivnja ne leži na našim ženama, već na onima, koji su ih tako odgojili, a to su naravno u prvom redu asimilirani roditelji kojima je glavna težnja pri odgoju djeteta išla zatim, da se ono čim manje ističe i osjeća Židovom. Zato su djeci davali nežidovske odgojiteljice, od kojih se ne može zahtijevati, da u njih uliju ona čuvstva, koja i same ne poznaju Od takovih se odgojiteljica ne može tražiti, da djecu vode u hram, da ih upozore na ovaj ili onaj obred. Židovske majke povjerile su im svoju djecu,* da se iz njih izbriše svaki trag židovstva i stvore asimilirane dame. Jednako ako ne i više krivi su naši učitelji. Židovskim je učiteljima mnogo stalo, da djecu nauče jevrejski čitati, to irp je i sve, drugo se od njih ni ne zahtjeva. A posve je nuzgredno, razumije li dijete, ono što čita, znade li što sadržava ova ili ona molitva. Ne smatra se važnim, djetetu sve to rastumačiti, a bilo bi od prijeke nužde baš ovakovim načinom uliti u još netaknutu dječju dušu prvi temelj židovstva Imali smo zgode uvjeriti se, kako su djeca pristupačna svemu lijepom; S kakovim su veseljem sudjelovala u predstavi Hanuke svečanosti, pa će im još dugo ostati u pameti sve, a pogotovo Alef Bes, što su igrajući naučila. Zašto naši učitelji nijesu došli na tu ideju, da takovim zabavnim načinom nauče djecu upoznavati židovske običaje i židovsku povijest? Kako bi dakle mogli od ovako odgojene djece danas sutra tražili, da prisustvuju svom dušom službi božjoj i da marno posjećuju hram? Zar da ih na to privuče ljubav židovskoj vjeri, koju i ne poznaju 'ili možda nacionalno čuvstvo koje nemaju ili ga nastoje na svaki način zatajiti ? Pa kako će onda opet takove majke svoju djecu u židovskom duhu odgojiti pravim Židovima? Jasno je dakle, da nama Židovima manjka prava spoznaja naše vjere i narodnosti jedino zato, jer ne poznamo naš vlastiti jezik. Neznamo čitati iz onih knjiga koje znadu toliko mudra i lijepa pričati, kako to pričaju našoj braći na istoku. Pa držim, da se i služba božja služi u jevrej-

skom jeziku poglavito zato, da svaki Židov došao s koje god strane Oaluta može s razumijevanjem službi prisustvovati. Jevrejski je jezik baština naših pradjedova i mi ga moramo opet prigrliti. Naravno našim će Židovima biti smiješno, da ćemo se opet baviti našim jezikom, jer francuski, engleski i drugi su jezici moderniji, a na tako visokom nacionalnom nivou još nijesmo, da bi nam prije toga bilo do jezika naših otaca, a tek onda do drugih jezika. Asimilanti poprimaju upravo grozničavo običaje ostalih naroda, zašto ne poprime i one lijepe, koje bi mogli kod svoje braće po „vjeri" upotrijebili!

U svim se zemljama zauzimlju obrazovani ljudi za neuke, uvode se analfabetski tečajevi, pa se nepismene uči čitati i pisati. Nažalost je to i kod nas potrebno, jer i mi smo gotovo isto takovi analfabeti samo s malom razlikom, što mi bar čitati znamo, ali samo. čitati bez razumijevanja. Mi družice B'not Ciona pregledavamo po malo, s nas nestaje asimilacije. Još se za sad ne služimo jevrejskim jezikom, ali nastojimo, da bar u prijevodu upoznamo svu ljepotu židovske istorije, vjere i literature. Mi znamo, da smo Židovke, a prema tome znat ćemo i našu djecu odgojiti. I u hramu vladat ćemo se, kako treba, jer nedostojno vladanje proizlazi kako sam već spomenula iz nerazumijevanja, jer zašto bi se inače naši Židovi znali pošteno vladati kod nežidovskih koncerata u konzervatoriju,, a zašto ne u hramu ili kod židovske Hanuka-zabave. Ovaj dječji A. B. C. kod Hanukasvečanosti trebao bi svima da služi kao Alef Bet i treba da podjemo onom stazom koju nam preporučuje mali dječak A. B. C. Treba, da.naučimo jevrejski, jer ćemo inače ostati praznih ruku, kad se i za velike ljude pojavi Hanuka-starčić. M. F. „B’noth Zion“.

Dvostruka narodnost. (Jedan necijonistički glas.)

Hoću da iznesem jedan nazor o židovstvu, koji ima mnogo što svjesnih što nesvjesnih pristaša, pa je vrijedan da se javno obrazloži. U opreci s nacijonalistima, kao i s potpunim asimilantima držim, da budućnost židovskog naroda u srednjoj Evropi leži u sredini od ovih dvaju puteva. Cionizam, držim, potpuno će riješiti pitanje žid. masa u istočnim zemljama (Ruskoj, Poljskoj). Ti Zidovi žive u prilikama koje su silno jadne u svakom pogledu, naročito u gospodarskom i kulturnom. Dva su puta, da se te mase dovedu na viši stepen kulture. Prvi je put asimilacija kako se tražila u srednjoj Evropi prije stotinu godina naime izjednačiti ih s ostalim narodima, školovati ih u općim školama (ruskim i poljskim) i tako ih više manje odnaroditi kako se to zbilo sa zapadnim Židovima. Drugi je put, da se Židove izobrazi i uzgoji u židovskoj svijesti, i barem jednom dijelu Židova omogući, da se preseli u Palestinu, u staru domovinu. 7 % Prvi je put već nemoguć ili vrlo teško provediv stoga razloga što se Židovi ne mogu izjednačiti s ruskim, poljskim, rumunjs kim i drugim istočnim narodima, jer već sada stoje na višem kulturnom stepenu nego oni (pogledajmo samo pismenost!) Kod njemačkih je Židova bilo drugo. Ni-

BROJ 2

»ŽIDOV* (HAJ’HUDI)

STRANA 3.