Židov

je još uvijek pod uplivom njemačke odnosno madžarske kulture, prema tome, jesu li se ovamo doselili iz Austrije ili Madžarske. Ovi se još često služe njemačkim ili madžarskim jezikom, ne pokazuju dosta zanimanje ni za narod, ni za kulturne ili političke institucije Jugoslavije. Može li im se to zamjeriti? Pomislimo na nje mačke i madžarske kolonije u Slavoniji, Bosni, a i u hrvatskim gradovima, na talijanske u našem Primorju i Dalmaciji: Kroz koliko pokoljenja sačuvaše oni jezik i običaje svoje nacije. A pogledajmo Židove, koji živu kroz više pokoljenja u Hrvatskoj, da li nijesu prigrlili hrvatsku kulturu ! Jest, svi prigrliše hrvatsku kulturu, ali asimilirali se nijesu, jer je to bilo nemoguće iz razloga, koje ovdje ne ćemo ispitivati, jer su dovoljno poznati. U politici sudjelovali su Židovi do sada u nas do nekih izuzetaka veoma malo, a u koliko su sudjelovali, nikada nijesu postigli ono, za čime su težili. Jao si ga onomu Židovu, koji se vidljivo ističe u jednoj nežidovskoj stranci, jer onu stranku ne će više nazivati po njezinu programu, nego će je proglasiti „židovskom I *, a time ne će dotični koristiti ni sebi, ni svojoj stranci, ni narodu kojega misli zastupati, a niti Židovima. Mladja generacija Židova istupa dijelom kao jugoslavenska, dijelom kao anacionalna, a dijelom kao nacijonalno-židovska Anacijonalni su oni, koji su pokušali, da budu Jugoslaveni, ali uslijed razočaranja, što je nastalo od skepse, kojom ih primiše jugoslavenski krugovi, povukoše se s političkog poprišta i padoše u formalnu dešperaciju. Židovi, koji se nazivlju Jugo Slavenima (t. zv. jugoslavenski ~židovi“) žilaviji su, oni ne sustadoše kod prvih zapreka, nego i nadalje uporno tvrde, da su Jugoslaveni i da nemaju sa židovskim nacijonalizmom nikakva posla. Oni ne vide jaz, koji ih u toliko prigoda dijeli od Jugoslavena; oni ne ćute skepsu ni animozitet, kojim ih ovi primaju: oni žive u nekoj opojnosti, misleći, da su udarili pravim putem, da budu sebi, narodima Jugoslavije i čovječanstvu na korist. Treća skupina, nacijonalni Židovi, 'to smo mi. Razložimo ukratko naš nacijonalno-židovski program u užem smislu t. j. program budućnost židovskoga naroda i naš program u širem smislu t. j. odnošaj prema jugoslavenskom pokretu napose. Nije potrebno razložiti, da su Židovi poseban narod. Dokazi su tome : njihova rasa, povijest, narodni običaji, literatura, jezik, bivša država itd. Prigovor, da Židovi ne govore jevrejski nije opravdan. Ima i pripadnika drugih naroda, koji zaboraviše svoj narodni jezik, ali sačuvaše narodni značaj. Uostalom, velik broj Židova govori jevrejski, postoji velika jevrejska literatura, a jevrejski jezik osvaja sve više terena medju Židovima. Država nije bitan uvjet za opstanak-naroda. To nam pokazuje današnja Evropa, u kojoj je mnogo naroda, koji nemaju svojih nacijonalnih država. Budući da se Židovi kroz stoljeća nijesu asimilirali narodima, sred kojih su živjeli, ne će se to ni u dogledno vrijeme dogoditi. Položaj kakav danas Židovi zauzimaju medju narodima je nesnosljiv i za nas i za našu okolinu. Na papiru smo potpuno ravnopravni državljani, a u zbilji smo državljani drugoga reda. Odatle rteprestani pokušaji nekih židovskih elemenata, da se asimiliraju. Jedini je izlaz iz ove nevolje, da se Židovi priznaju u

svim državama narodom, usljed čega će se dići i nacijonalna i moralna svijest židovskoga naroda (koji je tisućljetnim progonstvima potišten) i Židovi će moći u svim državama i narodima biti kulturno i moralno potpuno pozitivni elemenat. Da se jače utvrdi nacijonalna svijest Židova u Evropi, kojima je osiguran bitak i da se spase Židovi, kojima u Evropi i Americi nema bitka (Rusija, Rumunjska, Galicija i dijelovi sjeverne Amerike) potreban je Židovima osnutak javno-pravno osigurane domovine. Budući da su povijest i vjera Židova usko vezani s Palestinom, a jer je i s gledišta političkoga i gospodarstvenoga najzgodnija Palestina za ovu svrhu, to je Palestina izabrana kulturnim i kolonizacijonim središtem za obnovljeni židovski narod. Danas, u vrijeme svjetskoga rata, bliži smo tome cilju, nego ikada. Tako smo došli do pitanja, u kojem odnosu stoji židovski narod prema naiodima svoje okoline. Nas specijalno zanima položaj u Jugoslaviji. Kako smo gore već razložili, najveći je animozitet proti Židova, kod nas radi toga, što se neki Židovi služe u životu često njemačkim ili madžarskim jezikom. Nu taj je razlog samo prividan. U Njemačkoj svi Židovi govore njemački, u Madjarskoj svi govore rnadjarski, razmeću se svojim šovinizmom. Pa ipak je i tamo antisemitizam vrlo jak, jači nego kod nas. Prigrlivši židovski nacijonalizam i židovsku kulturu, odbacili bi Židovi ove tudjinske tečevine. Ovo apsorbiranje narodne židovske kulture po Židovima ne bi Jugoslavenima nikako moglo škoditi, jer u tome nema nikakove političke tendense. Ova emancipacija Židova u nacijonalno-židovskom smislu ne samo ne isključuje, nego upravo zahtijeva aktivno sudjelovanje Židova u Jugoslavenskoj politici, jer nacijonalni Židov treba da pred svijetom dokaže, kako mu je svet nacijonalizam naroda, u kojemu živi i da ovaj nacijonalizam svojom političkom i narodno-gospodarstvenom suradnjom podupire. Iz rečenoga razabire se, da idemo za ravnopravnošću židovskoga naroda, a ne samo pojedinaca. Jugoslavenski pokret, koji ide za sličnim ciljem t. j. za ravnopravnošću i ujedinjenjem naroda Slovenaca, Hrvata i Srba, siguran je naše simpatije već radi sličnosti cilja, a i što ga smatramo jedinim shodnih rješenjem jugoslavenskoga pitanja. Nacijonalni Židovi neka podupiru politiku, koja odgovara ovim izvodima, ali ni u kojem slučaju neka se ne ističu i neka ne kušaju nikada da se nežidovima nametnu političkim vodjama, jer se time uvijek truje politička atmosfera. Potrebno je, da svaku interesnu grupu nacijonalna religijoznu, političku ili ekonomsku uvijek reprezentiraju i vođe pripadnici tih grupa. Pripadnici jedne s grupe mogu simpatizirati sa ciljevima koje druge grupe, oni je mogu i podupirati, razne grupe mogu od slučaja do slučaja i kooperirati nu uvijek mora svaka grupa biti zastupana isključivo po njezinim ljudima. Antisemitizam vuće svoje korijenje velikim dijelom i odatle, što su se maušli uvlačili u tudje tabore i tamo bili najveći i najnesnosljiviji vikači. Mislim* da bi kulturno i političko sudjelovanje Židova u navedenom smislu potpuno odgovaralo intencijama jugoslavenskoga pokreta. Evo smo u par crta razložili političku orijentaciju nacijonalnoga Židova u Jugo-

slaviji. Demokratizam, čijom je neposrednom posljedicom nastao u nas jugoslavenski pokret, zahvatio je neobuzdanom silom sve slojeve naroda. Nadajmo se. da če demo* kratizam učvrstiti mirni i slobodni razvitak naroda na temelji'. samoo3redjenja i samosvojnosti i da če i Židovima, koji već kroz vijekove živu u ropstvu i potištenosti, donijeti pravu ravnopravnost i slobodu!

Nikola T

(Dodatak uredništva. Donašamo ovaj članak, premda ne iscrpljuje temu onako, kako bismo željeli. Gornji članak, pa onaj u br. 8. („O patriotizmu 11 ), kao i drugi stigli nam, a još neobjelodanjeni članci dokazuju, kako živo naši. Židovi osobito mladji razmišljaju o aktuelnim jugoslavenskim problemima i kako traže načina za aktivnu saradnju u riješavanju tih problema. Pravo veli člankopisac, da Židovi u tom pokretu ne mogu i ne smiju biti kolovodje. U detaljima ne če svi biti istih nazora. To niti je nužno, niti čudno. Nijesu niti svi Hrvati pristaše iste stranke ili struje. Glavno je, da je tu dobra, odlučna i poštena volja, koristiti zemlji i narodu, gdje živimo. To je postulat pravednosti i pristojnosti. Od našega se uredništva očekuje, a sa više strana i od Zidova i nežidova traži da dade neke vrsti programatičnu izjavu k jugoslavenskom problemu. Mi to ne činimo, jer si ne prisvajamo pravo, da u tom pogledu sve naše sunarodnjake angažiramo za stanovitu unutrašnjopolitičku struju. U tome se moramo ograničiti na slijedeće zahtjeve : Dužnost je, a i interes Židova, da se živo zanimaju za aktuelne političke probleme, da se bave politikom, ali ne kao vodje, nego kao obični vojnici, da se u politici uvijek dadu voditi isključivo obzirima na javne interese, da im politika uvijek bude iskreno uvjerenje i u skladu sa demokratizmom i socijalizmom. Mi kao židovski list, a i cionistička organizacija kao takova, bavimo se samo židovskom politikom, pa ne smatramo nužnim, zauzimati posebno stanovište k jugoslavenskom problemu. To nam niti nije moguće, dok.se ne sastane forum, koji bi bio kompetentan, da u tome rekne svoju: cijonistička zemaljska konferencija Ova se pako sada ne može sastati, dok kod nas nema slobode skupština i sastajanja i dok se toliki naši odlični sumišljenici bez kojih ne ćemo i ne možemo raspravljati nalaze na ratištu.)

Jedno naše narodno zlo.

Danas se mnogo raspravlja o živčanoj razdražljivosti, o nervoznosti. Cijelo je čovječanstvo nervozno, a naročito u sadašnjosti radi ratnih abnormalnih životnih prilika. Nije čudo da su u židovskom narodu. koji već mnogo stoljeća vodi borbu za opstanak uz najteže prilike, pojavi nervoznosti kud i kamo izrazitiji, nego Ii kod ostalih naroda i to s jednosta-vnog razloga, što su Židovi bili vazda prisiljeni, da si privredjuju kruh više naprezanjem mozga, nego ii rfaporom mišica. Ako se još uzme u obzir, da je židovski narod živijo vazda na vulkanu, koji je svaki čas mogao provaliti, tada se ne smijemo čuditi, da su vremenom od toga najviše stradali živci. I dok su Židovi za neke infekcijozne bolesti otporniji od ostalih naroda i prosječno dulje žive, ipak stradavaju od nekih bolesti više nego nežidovi, a u prvom redu od bolesti

STRANA 2

ŽIDOV (HAJ'HUDI) ’

BROJ 16