Židov

općinara. I ti opdnari imadu po hiljadu zahtjeva, koji su obično medjuse protivne naravi, pa se onda oštro iziskuje od jadnog rabina, da udovolji svim tim zahtjevima. Jedan od općinara želi konzervativniju žicu, drugi liberalniju, treći opet nešto drugo, dok četvrti sam nezna što hoće, pa nije stoga čudo, da umjesto rabina imamo pred sobom bojažljiv, tjesnogruđan i neodlučan tip, kojeg narod mimoilazi i prama kojemu isti nema ni poštovanja ni povjerenja. Tko je opet tomu najviše kriv? Nitko drugi, nego nesposobni, anacijonalni i neosvješćeni općinarski reprezentanti, koji su većim djelom odabrani iz plutokratskih krugova. Najveći jadi, koji proističu iz tog rabinskog pitanja, imadu svoj izvor u držanju vodstvu bogoštovnih općina. Zato je pravedan i veoma nuždan posjulat, maknuti te ljude sa tog odgovornog položaja i uvrstiti umjesto njih Židove sposobne, narodne i samosvjesne. Kada to bude uslijedilo, povisit će se i poštovanje i povjerenje u očima naroda prama rabinima, jer bit će ljudi na kormilu, koji će ih znati da cijene, ruku pomoćnicu da im pruže u svrhu prosvjete dotične općine, a koji će takodjer da osiguraju rabinima takovo sprovodjenje života, koje će im omogućiti slobodu i nezavisnost prama svakoj porodici, krugu i stranci unutar općine. Dobro materijalno stanje rabina donosi sa sobom njegovu nezavisnost, dostojniji rad i život, pa veće poštovanje i povjerenje mase, dok je danas rabin materijalno ovisan od pojedinih, imućnijih krugova, a često i od neimućnih. Svakako je rabin dosele bio ograničen od općinara u svojem radu, k tomu još i materijalna ovisnost, tako da je rabin n svakom pogledu postao skučen, i to, nedostojno skučen. Stoga su tu reforme nužne, koje se imadu postepeno provesti, da jednom već prestane nepovoljan utjecaj sa strane općinara na rabine i većim dijelom njegova materijalna ovisnost o milosti i nemilosti imućnijih klasa, jer nije zadaća rabina, da se podvrgava nekompetentnom i nerazumnom vodstvu općinara, nego je njegova zadaća, da 0 n vođi općinu. Što se pak tiče stanovišta, kojeg imade da zauzme rabin prama nacionalnom pokretu, to je jedino umjesno i moguće nacijonalno, pozitivno i aktivno, stanovište. Židovska je vjera skroz nacijonalna od sviju prvih početaka jošte, židovskom je vjera nastala tek po židovskom narodu, a sve odredbe te vjere imadu za podlogu narodue prilike, u kojima je židovski narod živio i živi. Prvi je stoga uvjet zdravom vjerskom životu u židovstvu, zdravo i slobodno stanje židovskog naroda na vlastitoj grudi, u zemlji praotaca. Kad se bude ostvarila naša ideja „uskrsnut će opet, kako Herzl veli u svom djelu ~Judenstaat“, židovski hram u pravom svom svijetlu i značenju 11 . Do postignuća tog cilja mora da nestane pojam hrama, kako se je dosele shvaćao. Sinagoga treba da postane onim, što jeste i mora da bude: čvrsta kula židovskog naroda i điaspori, a rabine, činovnike i namještenike bojažljive i sićušne naravi, treba da izmjene rabini slor bodnog položaja, uspravna stasa i široke koncepcije. Rabini su bili oduvijek i u prvom redu učitelji svoga naroda, onda tek ujedno 1 funkcionari židovske vjere. Rabini su bili vod je svoga naroda za burnih kao i za mirnih vremena tako u negdanjoj našoj državi kao i za prvih stoljeća u điaspori, a i kasnije. Rabini su bili reprezentanti starodnevne kulture svog o3 s

naroda, a njihovo naziranje o etici i moralu uvelike je doprinijelo općenitom svjetskorn naziranju o spomenutim temeljima društva i njegov g djelovanja. Zašto dakle puštdi, da se promijeni izvorna uloga i zadaća, koju rabin ima da zauzme u okviru svog naroda? Prionimo uz takav rad, koji će da uzgoji svojstva negdanjih rabina u rabinima današnjim. Uspostavimo iste na njihova, njima pripadajuća mjesta, da uzmognu postati učiteljima, vodjama i representantima židovskog naroda i njegove kulture kao nekada, a nipošto da ostanu i nadalje slabašni činovnici i sićušne lutke u rukama neosvješčenih opći nara ! „Teška nas zadaća čeka, a ta je uspostava starožidovskog svećenstva u galutu“. Teška je doduše ali izvediva. Zagreb, 25./IX. 1918. Braco.

Židovsko sveučilište*.

„Danas smo položili temeljni kamen za prvo židovsko sveučilište, što će se podignuti na ovom brežuljku sa izgledom na grad Jerušalajim. Misli su većine nas upravljene na prošlost, na velike istoričke dogodjaje, koji su spojeni s imenom toga grada i postali svojinom cijeloga čovječanstva. Ne treba mnogo fantazije, da se dosjetimo, kako su s nama duše onih, koji Su svorili našu veliku prošlost, i koji nas svojim primjerom potiču na sve veće i veće zadatke. Mnogi drugi će pako opaziti veliku opreku izmedju naše današnje svečanosti j ratnih prizora, koji se odigravaju samo nekoliko milja daleko od nas. Na kratak čas hoćemo da učinimo duševno primirje. U mislima ćemo zaboraviiti rat i pokušati, da naš pogled upravimo na budućnost. Pred tjedan dana, 9. aba, svetkovali smo uspomenu na razorenje hrama i prividno potpuno ugasnuće židovsko nacionalno-političkog života. Kroz stoljeća smo se odupirali, mi narod tvrdokorne šije, da priznamo naš poraz, i gle „Judeia capta“ stoji opet u predvečerju pobjede. Iz nesreće i opustošenja rata radjaju se klice novoga života. Dosada smo se zadovoljavali govorima o reparaciji opustošenja. S našim današnjim djelom prelazimo preko ovog uskog okvira, jer već za vrijeme rata stvaramo nešto, što će biti znakom bolje budućnosti. Pravo je, da Engleska sred ovoga darmara kumuju našem sveučilištu. Engleska je razumjela: da živimo u vrijeme velike bijede, pa su ljudi u opasnosti, da se u svakodnevnim dogodjajima izgube, da upravo zato postoji potreba, da se sve ove sićušnosti jednim smionim apelom na maštu svega svijeta otresu i nadviču. I eto, što je još prije nekoliko godina izgledalo snom, danas je postalo zbiljom. U čemu je znamenitost ovoga židovskog sveučilišta, što će mu biti zadaćom, odakle će mu doći učenici i kojim će se jezikom služiti? Na prvi mah izgleda paradoksalno, da mi u zemlji sa tako malobrojnim pučanstvom, gdje još ima toliko toga da se obavi, gdje sve još viče za tako jednostavnim stvarima, kao sto su plugovi, ceste i luke, da mi u takovoj zemlji idemo na podizanje središta duševnog i intelektualnog razvitka i da upravo s. time počinjemo. Pa ipak to nije paradoksalno za one, koji poznaju židovsku dušu. Istina, mi još stojimo pred velikim socijalnim i poli-

tičkini problemima, kojih riješenja nas čeka. Nu mi Židovi znamo, da ćemo doći do zadovoljenja naših materijalnih potreba samo onda, ako ćemo dopustiti, da se duh Židova razvija i njeguje i ako ćemo stvoriti središte za razvitak židovske svijesti. Sred najtamnijih vremena našega opstanka našli smo štit i obranu unutar zidova naših škola; u odanom njegovanju židovske znanosti našao je Židov olakšice i utjehe. Sred turobnih geta stajale su učione, gdje su mnogobrojni mladi Židovi sjedili do nogu svojih rabina i učitelja. Ove su učione bile izvorom snage, gdje su se, kroz stoljeća progonstvi sabirale inteletualne i duševne energije našega naroda, koje su služile u jednu ruku za uzdržanje našeg narodnog bitka, dok su u drugu ruku uvelike sasuli blagoslov na čovječanstvo, kada su zidine geta pale. Mudraci Palestine i Babilona, Majmonides i Gaon od Vilne, brusilac dijamanata u Amsterdamu ili Karl Marx, Heinrich Herz i Paul Ehrlich samo su karike u dugom nepreglednom i neprekinutom lancu duševnog razvitka našega naroda. Naše sveučilište treba, kako već samo ime kaže, podučavati u svemu, što obuhvaća ljudski um. Danas nijedna nauka ne može da bude plodna, ako ju ne jača istraživalački duh, pa jedna moderna univerza ne smije samo da producira obrazovane zvaničnike, nego mora i da dade prilike za nesmetani rad i onima, koji hoće da se podadu znanostima i istraživanju. Tako će naše sveučilište postati domom za mnoge stotine darovitih mladih Židova, koji su baštinili kroz stoljeća sabranu žedju za naukom i poticaj za istraživanjem, a koji su sada u. većini slučajeva prisiljeni, da svoju goruću čežnju übijaju u jednom nežidovskom, često vrlo neprijateljskom okolišu. Židovsko sveučilište? Ne vjerujem, da si itko od prisutnih pod time zamišlja nešto drugo nego židovsko sveučilište. Zahtjev, da sveučište bude židovsko, osniva se na vrijednotama, koje su Židove ove zemlje dali svemu svijetu. Na to pitanje hoćemo da odgovorimo u prisutnosti pripadnika triju velikih svjetskih religija, koji unatoč mnogih razlika vjeruju u ono, što se Mojsiji ukazalo, hoćemo da odgovorimo pred očima ovoga svijeta, koji počiva na židovskom zakonu, te se klanja židovskim prorocima i poznaje velike duševne vrijednote, koje mu je židovski narod dao. Sveučilište treba da obodri židovski narod na daljnje traženje istine. Zar sam presmion, ako na ovom mjestu, medju brežuljcima Efraima i Jude, izreknem svoje uvjerenje. da proroci u Izraelu još nijesu posve nestali i da će, pod vodstvom ovoga sveučilišta, božanska sila proročanske mudrosti opet uskrsnuti u starom svijetlu? Sveučilište biti će žarištem za preporod židovske svijesti, koje je sada zato tako maleno, jer je razasuto po svem svijetu. Pod atmosferskim pritiskom ovoga brijega može se naša židovska svijest raširiti bez oslabljenja, naša će se svijest na novo zapaliti, a naša će mladež iz židovskog izvora crpsti nove snage. Kako će to biti židovska univerza, to ne može biti pitanja o njezinom jeziku. Uslijed čudnovate jedne zablude smatrao se jevrejski jezik ihrtvim, premda uistinu nikada nije izumro. Istina, mnogima je postao tek drugim jezikom, nu za tisuće sinova mojega naroda jest i bio je jevrejski svetim jezikom, a postao je i materinskim jezikom u ulicama Telaviva, u voćnjacima Rišona i Rehobota, na farmama u Huldi i Ben-Šemenu. Ovdje u Palestini sred jezičnoga

• Iz besjede dra. Weizmanna prigodom polaganja temeljnog kamena žid. sveučilišta u Jerusalemu. BROJ 20

~Ž 1 D O V“ (HAJHUDI)

STRANA 3