Židov
na čelo kuratorija stupio je gosp. arh. Robert R e i s s. Osim ove gospode ušli su u kuratorij gg. dr. Kramer, Josip Rendeli, Lujo i Mavro Frbhlich, Pavao Beck i Slavko Hochsinger. Požega, dne 30. svibnja. Jučer i danas boravili su u našoj sredini gosp. dr. Aleksandar Licht sa suprugom gdjom Ernom Licht u pratnji g. Feliksa Bauma. U očekivanju naših gostiju mjesna je organizacija sve brižno pripravila, da bude boravak izaslanika odgovarajući osobi gosp. dr. Lichta i njegovom radu za osnovni fond okrunjen i u našemu mjestu što većim uspjehom. G. dr. Lichta pozdravio je kod dolaska ispred odbora mjes. organizacije i omladine predsjednik g. Julie Frim, a jedna je omladinka predala g. doktoru hebrejskim pozdravom kitu cvijeća. Još isto popodne održao se pouzdani sastanak sa vodećim članovima općine, gdje je dr. Licht u oduljem stvarnom referatu razložio potrebu ujedinjenja svih narodnih sila, nakon što su prvi narodi svijeta uvidjeli, da treba popraviti najveće historijsko zločinstvo, priznavši nam pravo na narodnu domaju u Palestini i davši nam mogućnosti, da si koncentrisanjem svih naših narodnih sila izgradimo bolju budućnost. Za provedbu tih idealnih mogućnosti trebamo ljudi i novaca. Ljude imamo, a novac se traži i mi ni malo ne sumnjamo u to, da će naša organizacija u posjedu potrebnih svota moći da vodi veliku imigraciju i obnovne radove u Palestini. Govoiio je o obliku i statutu, osnovnog fonda, koji je jedini mogući put za nabavu potrebnih ogromnih svota. Prisutna su gospoda izjavila, da su potpuno svijesni, da je palestinsko pitanje danas pitanje samih Židova i pitanje svi 4 Židova, i obećali svoju saradnju kod provedbe akcije za Keren Hajesod u Požegi. Predsjednik općine gosp. dr. Oskar Brichta uvjerio je dr. Lichta, da će, premda stoji izvan cijonističke organizacije i riječi i činom podupirati sabirnu djelatnost za osnovni fond te je drugi dan stupio na čelo mjesnoga kuratorija. Naveče bila je skupština svih požeških Židova, koju je otvorio gosp. Julie Frim. Dr. Licht očito ganut toplim pozdravom uzima riječ, te je u duljem govoru prikazao naš historijski razvoj do danas, našu istoriju muka, te eijonističku misao, koja je bila dugo istovjetna duševnim životom židovskoga naroda. Zadnjih decenija djelovala je renesansno na naše galutsko mrtvilo, te nas kao organizator Židova, revolti cijoniravši naše duhove, logičnom konsekvancijom morala dovesti do našeg fizičkog i duševnog preporoda. Pri završetku apelirao je na savjest prisutnih i zamolio, da ga podupiru kod provedbe akcije za Keren Hajjesod. Nakon zaključka skupštine primao je dr. Licht obveze, te se je većina prisutnih pod dubokim dojmom njegovih razlaganja odmah odazvala njegovom pozivu. Drugi dan nastavljena je sabina djelatnost i konstituisan mjesni kuratorij, koji će da nastavi i zaključi akciju. L" kuratorij ušla Su gg. dr. Oskar B r i c t a, Julie Frim, Samuel S p i t z e r, Hugo Ad 1 er i Marko Mautner.
Nakon skupštine održao se komers, na kojem Su govorili gg. rabin dr. Keller, Mautner, Haas, Krim i dr. Licht, U nedelju popodne oprostila se je mjesna organizacija svečano od naših gostiju.
Bilješke Dr. Mllenko Vesnlć 29. maja umro je u Parizu, gradu, u kome je ranije bio dugi niz godina ambasadorom kraljevine Srbije, dr. Milenko Vesnić. Mi Židovi Jugoslavije imamo puno razloga, da se s počitanjem i pijetetom poklonimo spomeni toga odličnoga diplomate. I ne samo mi: Židovi cijeloga svijeta uvijek će časno spominjati njegovo ime. Ono je zauvijek vezano s jednim od najznamenitijih momenata u istoriji našega naroda. Tek što je svijetu bila objavljena čuvena »Balfourova deklaracija« od 2. novembra 1917. ispred vlade Velike Britanije, kojom se židovskome narodu daje zvanično i svečano obećanje narodne domaje u Palestini the establishement of a national home for the Jewish poeple in Palestine bio je Milenko Vesnić, tada šef srpske vojne misije u Ujedinjenim Državama Amerike, prvi koji se ispred srpske vlade i srpskog naroda pridružio toj deklaraciji svojom poslanicom, adresiranom našemu sumišljeniku dru. Davidu A1 bal i. Ova je poslanica bila neobično topla, »nediplomatski« čuvstvena, kao nijedna zvanična ni prije ni poslije. Kao da ju je diktovao osjećaj, te je usud srpskog naroda, tada beskućnika, bio jednak usudu našega naroda, koji je na vodama babelskim sjedio i plakao spominjući se Cijona svoga doma. Nemamo razloga sumnjati u iskrenost čuvstava, koja su diktovala tu poslanicu. Ali ako je ona i bila jedan diplomatski-oportuni akt, nama je dokazom, koliko je taj čovjek u času, jednako osudnom za jugoslavenski i za židovski narod, spoznao, koliko važu za stvar Jugoslavije simpatije židovskih krugova, najpače i u Americi, krugova, koji su bili cijonistički, a zajedno i blizi Wilsonu i BrandeisU, Mačka, Marshalla, Wise-a. Docnije, kad se Vesnić vratio iza ujedinjenja Jugoslavije kući, da stane na čelo ministarskom savjetu, pa ga je Odbor Saveza Cijonista Jugoslavije pozdravio, on mu je zahvalio pismom, koje dokazuje, da je ostao vjeran svome stajalištu prema židovstvu i njegovim narodnim težnjama. Koliko je Vesnić kroza sav svoj život lio frankofil. u tome pogledu on je širokogrudno i bez rezerva bio bliži iskrenom stajalištu anglosaske rase. Nad njegovim grobom spustit će medro-bijelu zastavu i židovski narod u znak počasti. »Pustite djecu k meni« . . . Izvjesni listovi, koji su monopolisali hrišćanstvo, trebali bi u redakcijama svakako da imaju evandjelje i da ga bar prelistaju svaki puta prije -nego kane pisati o Židovima ili židovstvu. To bi možda potisnule pogansku mržnju, koja provaljuje, kadgod se o nama radi.
Tuskoro posjetila nas je gdja. Anitta Mii 11 e r,' gospodja, koja se već za vrijeme rata, a iza rata još u većoj mjeri, potpuno posvetila skrbi za gladnu i bolesnu židovsku djecu, velikim dijelom siročad i bez oca i bez majke. Njih ima u Wienu veoma velik broj; većinom je to siročad ratom postradalih, koji moradoše bježati, dok im je f uri ja rata uništila kuće i kućišta. Iza rata njihov se broj silno povećao; boljševički i protuboljševički bojevi, najvećma u Ukrajini, protjerali su u bukvalnom smislu riječi stotine hiljada židovske djece na drum, nakon što su im poklali roditelje. Od epidemija i glada i zime, jedan je veliki dio te djece pogin'uo. Za preživjelu niko se na svijetu ne brine, niko osim Židova samih. A i oni premalo; ni u njih savjest i čuvstva nisu dosta budna; i oni kan da shi otupjeli od navike na tu postojanu groznu nevolju. Sva naša pomoć nedostaje, da je izliječi. Židovske humanitarne institucije cijeloga svijeta nastoje prije svega da pomognu djeci. I kogod ima čovječje srce u sebi, taj će shvatiti, da tu u istinu treba jed na velika solidarnost srdaca svega židovstva, kako bi se bar nešto pomoglo. Ako već ne će drugi da kao ljudi priskoče činom u pomoć, a ono bi bar morali i oni opominjati Židove na jednu veliku, svetu dužnost prema nevinoj djeci svoje po krvi braće. A što u istinu biva? U toj djeci, koja nijesu samo bečka, gledaju neki listovi zamislite! djecu onih bečlija, koji su se oduševljavali za rat! Kad bi i bilo tako, ali nije, djeca zar da pate i pogibaju za grijehe otaca, a od krutosti okamenjenih srdaca? Nije li to jedna sramotna mržnja, od koje čovjeka hvata užas i odvratnost? Nemojmo je naizvati životinjskom! . . . Jedna mlada, plemenita žena, posvetila je svu svoju materinsku ljubav ci svoga plemena, za koju se niko ne brine od onih, kojima je na usnicama evadjelje ljubavi. A podlaci sti na djelu, da podmitanjem neke tobožnje prikriven? misije te gospodje zastraše naše Židove, te bi ih odvratili od čina mi losrdja. Čudo, što nisu nahuckali agente policije na nju sve u ime Hiistovo. Mi se ne bojimo, da će im njih iva propovijed mržnje uroditi plodom, koji žele: da židovska djeca pogibaju, naši blijedi cvijetovi, da prije reda uvenu. Naši se Židovi ne će dati smesti u vršenju dužnosti, koja im nalaže, la bar kroz mjesec, dva daju doma, hrane i ljubavi siročadi nemoćnih i poklanih roditelja. Beognadski pamflet. Protužidavski anonimni pamflet, koji je štampan u Beogradu, taj sramni poziv na bojkot Židova, širi se po cijeloj kraljevini, ofišira se u manjim mjestima po kućama i drveću, preštampava se i dijeli se medju svijet. U Beogradu nekoliko je novina osudilo taj dokumenat sramote. U Zagrebu, koliko znamo, samo jedne. Kao obično, i on se ponajvećma prešućuje. To je najoportunije. Nije korisno braniti Židove. Kao gradjani države, a u interesu
6
»Ž IDO V« (HAJHUDI)'
BROJ 17.