Židov

židovskom religijom i završuje s riječima psalmiste: »Neka mi usahne desnica, ako te zaboravim, Jeruzalimeli Drugi govornik bio je slavni učenjak sadašnjosti, nebrojenim počastima odlikovani profesor Albert Einstein. On je rekao od prilike ovo: Obnova Palestine nije za nas Židove samo pitanje dobrotvornosti ili naseljivanja. Palestina nije utočište za istočne Židove, već je utjelovljenje probudjenog narodnog zajedinskog osjećaja svih Židova. Je li savremeno i potrebno doživljavanje i jačanje ovog osjećaja? Na to pitanje moramo po čuvstvu i razumu od govoriti jesno. Svaki naš predj u gestu bio je vezan svim nitima svog srca uz svoju zajednicu, u kojoj se osjećao kod kuće i kao jednakovrijedni član, jer nitko nije zahtijevao od njega, da čini ono, što je u protimbi s naravnim načinom mišljenja. Onda je došla emancipacija i izgledalo je, da je neizbježiva propast židovskog, naroda u srednjoj i zapadnoj Evropi. Ali došlo je drugačije. Prilagodjenje Židova u jeziku, običajima, dapače djelomice i u religioznim oblicima, nije moglo ugušiti čuvstvo tudjinstva, koje je opstojalo izmedju Židova i naroda, medju kojima su živjeli. To dolazi odatle, što narodnosti ne žele, da se miješaju, već hoće da idu svaka svojim putem. Sređjene prilike mogu nastati jedino medjusobnim trpljenjem i poštivanjem. U tu je svrh'u potrebno, da mi Židovi postanemo opet svijesni svoje egzistencije i da si steknemo onumjeru poštovanja samom sebi, koja je potrebna za narodnu egzistenciju. Moramo se naučiti, da priznajemo pripadnost svojim predijima i svojoj povijesti, a kao narod treba da preuzmemo na sebe izvadjanje kulturnih zadataka, koji su podesni, da ojačaju naš osjećaj za jedinstva. Nije dosta, da kao pojedinci saradjujemo na kulturnom razvitku čovječanstva, već valja da se latimo i takovih poslova, koji će ojačati našu narodnu cjelovitost. Samo tako može židovstvo ozdravit!. S ovog gledišta neka se promatra i cijonistički pokret. Povijest nam 30 dosudila danas zadaću, da saradjujemo pri gospodarskoj i kulturnoj obnovi Palestine. Neka bi svatko shvatio znamenitost ovog djela i što više pripomogao, da se ostvari! * Još nešto o mom putu u Ameriku, što sam ga poduzeo u korist cijonističke organizacije, a naročito radi promicanja jevrejske univerze u Jeruzalimu. Moj se najveći doživljaj sastoji u tOme, što sam prvi put u svom životu vidio židovski narod. Židova sam već vidio vrlo mnogo, ali židovskog naroda nijesam vidio u Berlinu, niti inače u 'Njemačkoj. Židovski narod, što sam ga vidio u Americi, doselio se onamo iz Rusije« Poljske, i uopće iz istočne Evrope. Ovi ljudi imadu još u sebi zdravog nacijonalnog osjećaja. Vidio sam, kako su požrtvovni i pristupačni ti ljudi. Njima je u kratko vrijeme pošlo za rukom, da osiguraju opstanak jevrejske univerze, bar što se tiče

medicinskog fakulteta. Taj narod pripada poglavito srednjem staležu. Uopće su priprosti, čedni ljudi oni, u kojih je najjače došao do izražaja zdravi osjećaj požrtvovnosti i pripadanja zajednici. U Americi sam stekao uvjerenje, da ćemo opet imati duševno središte, i da će nas čuvstvo osamljenosti minuti, čim budemo dobili središte židovskog naroda u Palestini. U tome se sastoji spasonosno djelovanje, koje očekujem od obnove Palestine. Treći je govornik bio dr. A. A p f e 1, predsjednik saveza židovskog omladinskog udruženja Njemačke. On ističe, da je za probudjenje plodne samosvijesti bio potreban jedan zajednički doživljaj. Palestina je doživljaj židovsko zajednice. Sad valja načiniti svetu zemlju izvorom sila za židovstvo. Oživotvorenje židovske domaje bit će sjajan dokaz, da su Židovi sposobni za pozitivni i konstruktivni rad. Svaki Židov, kojemu ćete omogućiti, da motikom obnavlja svetu zemlju, biti će oslon za hiljadu drugih očajnika, koji lutaju i ne znadu danas, gdje će sutra sa svojom djecom otpočinuti. Svaku koloniju, školu, koju pomažemo podići tamo prijeko, olakšati će nam ovdje gajenje židovske religioznosti, tradicije i etike ili ukratko: gajenje židovske čovječnosti. Najplemenitiji i najdalekovidniji Židovi cijelog svijeta svrstali su se u falangu za obnovu Palestine. Unutarnja priprava cjelokupnog židovstva za Palestinu postoji. Ali kako stoji s vanjskom pripravom? Sad je najvažniji posao nabava novčanih sredstava za Palestinu. Kako trijezno zvuči, kad se veli »novac«, a ipak krije ova riječ danas cijeli kompleks pitanja »Palestina«. Jer, ili će židovstvo u najkraćem roku namaknuti potrebite svote, da Palestina uskrsne, ne danas ili sutra, ali za dvije tri generacije ili ćemo doživiti neuspjeh, koji će svojim učinkom biti štetniji no hiljadu pogroma... Konačno je još govorio član Velikog A. 0. Kurt Blumenfeld, koji naglašava, da je Engleska odlučila održati zadanu riječ, što svjedoči debata u donjoj kući. Sad valja prijeći na ozbiljan rad. Pri zajedničkom obnovnom radu cijonista i necijonista imadu oba dijela pribavljati novac, a cijonisti moraju osim toga pronaći, izobraziti i naseliti prikladne i potrebite ljude. Na halucim je cijonizam dokazao, da posjeduje psihološku snagu za stvaranje ovakvih ljudi. Završuje riječima Herzla: »Stara se zemlja pomladjuje pod marljivim rukama; nosi opet cvijeće i plodove. Na njoj će izrasti takodjer sreća i čast Židova!«

Radnička banka u Palestini

Piše

Elijah Munts c h i k.

Mladi radnici, koji su od prilike pred 15 godina došli u zemlju i prvi izdali lozinku o svojenju zemlje radom, otišli su kao nadničari kolonistima u Jedeju i Galileju. Njihov je rad bio zajednicom samo u toliko, što su osnovali zadružne trgovine, kuhinje i praonice,

da sebi pojeftinjuju život, e bi lako mogli izići sa onih B—lo para na dan, što su onda zaslužili. Ali ni to im nije uvijek uspjelo, jer nijesu imali svote, koje sigurno nijesu trebale biti velike. A. P. C. se obvezala pismeno, da će ovim zadrugama odobriti zajam od 10.000 franaka, ako radnici sami preuzmu 20% akcija. A. P. C. ali nije održala svoju riječ i tako je većina zadruga prisilno morala propasti uslijed nedostatka zemlje i upravne glavnice. Pored mnogih zapreka židovski je radnik izvojštio sebi uvijek svoje mjesto kod rada. Sa neizrecivim patnjama i žrtvama uspjelo je židovskim radnicima osvojiti u zemlji važne kolonizacijone točke, osnovati konzumne zadruge i već su poduzeti prvi koraci za osnutak produktivnih zadruga. Mjesto da se opaža naginjanje nadnici, pokazuje se nastojanje vlastitom radu za stvaranje produktivnog društva. Još se nisu složili kojim će putem poći i kojim da se sredstvima posluje. Nekoji daju prednost kvucot ili komuni, drugi opet mohavah ovdim (radničkim naseobinama). Svi su u tome složni, da židovski radnik ne smije ostati samo objektom iskorišćivanja, nema samo da baci na tržište svoje mišice i radnu snagu, već mora nabaviti produkcijona sredstva da postane samostalan. On mora biti u jednoj osobi poduzetnik, proizvoditelj i prodavač. Da ovaj razvoj nije u našoj zemlji »amo jedna provizorna pojava, pokazuju nam i iskustva u drugim zemljama, naročito radničke organizacije u Italiji, koje su u vlastitoj režiji provele važne vladine radove. Javni radovi zauzimaju već danas važno mjesto u Palestini. Sada je tamo zaposleno jedno 2500 ljudi. Kako će se radnici naučiti na sve radove i kako će nasmoći za upravu potrebne svote, rasti će neprestano broj radnika, kojima će se predati javne radove u vlastitu režiju. Izdaci za šatore, barake i orudje iznašaju već sad znatne svote. Uzmemo li samo u obzir glavnicu, koja je potrebna za uzdržavanje normalnog pothvata od prilike 6 —B funti po radniku, to se već sada treba mjesečno više od 10.000 funti. U drugim pothvatima, u gospodarstvu, u kvucot je prolazno zaposleno više od 600 ljudi, koji imaju promet od jedno 2000 funti mjesečno. Budžet za kvucot stizava često prekasno, od toga trpi rad i to prouzrokuje nepotrebne izdatke. Gotovo sve kvucot rade bez dovoljne upravne glavnice. Novih se polja rada ne može uvesti. Kvucot moraju gotovo sve kupovati na kredit, te moraju svoju žetvu odmah prodati, da namire svoje prošlogodišnje dugove, i za novu godinu se zadužiti. Stanje je gradskih zadruga dosta teško, i to poglavito što sami nemaju dovoljnog upravnog kapitala, koji im ne dozvoljava, da iskoriste konjunkturu i da se pravovremeno pokriju. U Jafi, Jeruzalimu i drugim mjestima postaju skloništem radnič. kuhinje, koje jednako nemaju dovoljne raspoložive glavnice i koje su prisiljene kupovati gotovo sve na kredit, te nijesti u stanju,

BROJ 22.-23.

»ŽIDOV« (HAJHUDI)

3