Židov
djeli za prodju itd.,l ako to vrijedi u prvome redu za industrijalnu kolonizaciju, nijesu ni za poljoprivredu drugačiji. Vidimo svagdje u kulturnim državama poljoprivredu u stalnom mijenjanju, a najviše u novim predjelima, koji se tek razvijaju, kao primjerice Sjeverna Amerika, Argentina i tropski predjeli. 1 ove su promjene razlogom, da se ne mogu unaprijed ustanoviti rezultati pokušaja kolonizacije. Pravi krmilar snaći će se svagdje u buri i u magli, izbjegavat će velike dubine i klisure, te će lađju konačno ipak dovesti u jednu luku, i ako ne uvijek u onu, koju je želio. Bez sumnje odobrit će ovaj kongres po vodstvu predložene pokušaje kolonizacije, no ja bih htio, da bi kongres bio svijestan toga, da se ovdje radi o pokušajima, a ne o sistemima. Mnogi putevi vode u Rim, sloga se ne treba odviše uzrujavali, da li se već sad dovoljno računalo s nastojanjem velike kolonizacije. Po mome mišljenju moramo naravno poraditi najvećim intenzitetom, da li će to biti u vrtljarskoj kulturi, ili u poljodjelstvu i marvogojstvu, pokazat će budućnost; uspije li, da se vrtljarskim načinom bavimo rentabilnim poljodjelstvom, tad će to biti tim bolje. To se može dokazati tek pokušajima u Palestini. Kad bi se pokazalo da nije praktična metoda voditi poljodjelstvo po vrtljarskom načinu, ipak ne smijemo napustiti poljodjelstvo, jer žito ostaje temelj prehrane i bilo bi smiono oduzeti rastućem pučanstvu Palestine ovu najzdraviju podlogu u korist koje eksportne kulture. Iste jednostranosti valja se kloniti kod industrijalne kolonizacije. Već je dosta opasno, da se ova protivština prema poljoprivrednoj suviše ističe. To je skroz pogrešno, da sve jednostrano beziramo na eksportu. Naprotiv samoopskrba zemlje živežnim namirnicama i
industrijalnim produktima ima da bude prvi i najvažniji cilj svake kolonizacije. Iz loga slijedi opet politička zadaća, da se utječe na zakonodavstvo zemlje tako, da se potporama, premijama i carinama omogući i trajno uzdrži razvoj poljodjelstva, koje prehranjuje pučanstvo i industriju, koja lo pučanstvo opskrbljuje sa svima za život potrebnima produktima. Tako će i u buduće morati ići ruku u ruku kolonizatorna i politička nastojanja u našemu pokretu. Jedna bez drugih ne mogu obastati i moraju uvenuti.«
iskustva zaključiti, da je sada zajednica jedini način korisnoga odgajanja. No nesmijemo pri tome stati i čekati dok sačekamo savršenost, pa da tek onda podjemo da odgajamo druge. Počinili bi pogrešku, koju mi sami ćutimo, jer je prošla generacija propustila izvršenja toga pitanja. Učinimo li mi danas to isto, možom* da budemo sigurni, da će i nastajna generacija to isto učiniti, i to će tako ići u beskonačnost. Zato da čekamo, dok dodje Mašiah ne treba nam omladinskoga pokreta. Jedna generacija mora da učini početak. To treba da znamo. Mi ne ćemo da učinimo nešto vječno, nešto neuništivo, nešto savršeno, mi hoćemo samo da damo poticaj za daljni rad. Taj je poticaj nastao iz ljubavi za omladinu, za narod i za čovječanstvo. Pitamo li: »Može li se odgojiti socijalnoga čovjeka,*, moj je odgovor: »Da«. Samo se način ne može metnuti u paragrafe i točke. Sto više, boljo je što nema metoda, jer taj odgoj mora da nastane iz samoga života. Svi mi znamo, da usavršenje čovjeka ne stoji samo u samPme »ja«, nego da tek prelaženje u vasionstvo znači zadovoljstvo i sreću. Visoka spoznaja leži u izreci Tagora: »Biti dobar znači živjeti životom sviju«. Ne smijemo da radimo dosadašnjom metodom, koja samo činjenice daje, a ne brine se mnogo za P**. JffiSeSft to &rsP 1 ufio
kov odgoj, nikada ne oćnti, da je ljubav za čovječanstvo i za čitavu vasionu najviša spoznaja. Ta ono ne vidi tu ljubav i ne osjeća je u svojoj okolini. Dakle današnji odgoj polazi za tim, da ne dopusti pojedincu te bi pošao dalje od svojega »jat. Dublji uzrok te pojave leži u tome, te cijonistički odgoj nije probudio u djeci osjećaj socijalnosti i čovječanstva. Cijonizam, kao ideja nije prodro dovoljno u dušu, te bi mogao zadovoljiti. Ako bi umjesto predavanja i debata ti mladi ljudi imali mogućnost, da žive u zajednici ljudi što isto misle i da svaki od njih spozna doživljaj cionističke-ili židovske radno zajednice, bio bi taj doživljaj osnov po njemu potaknutoga naziranja na svijet ili bolje na život, a ne privatna stvar, što se može po volji mijenjati. Kriva je cionistička formula Bazelskoga programa. Svi mi znamo, da samo spoznaja bazelskoga programa nije dovoljna, te da svatko, tko se hoće nazivati cionistom mora nastojati, kako bi se u moralnom i etskom pogledu usavršio. Cijonizam nije politika, nije partija, nego je u prvome redu stvar osjećanja. Kano još, u danima djetinjstva, mora da se probudi u čovjeku socijalni osjećaj. Tko je zato sposoban? Svatko, tko spozna potrebu zajednice, tko razumije da živi u ljubavi s djecom i ne podučava psovali!? 11 ??. nego se spušta na horizont djerHem cima, nego osjećajima i crnima,možemo..
da djelujemo. Dijete zaboravlja mnogo lakše riječ nego čin. Pa ako osjeća ljubav u svojoj okolini, vraća je potencirano natrag, a to je onaj momenat, u kojemu »Ego« djetetov polazi preko vlastitih granica, to je onaj momenat, u kojemu počinje da se razvija osjećaj zajednice. Da je u današnjem narodu taj čvrsti i zajednički vez, što ga nazivljemo osjećaj naroda i osjećaj zajednice, već prije mogao da prodre u srca ljudi, mogli bi da bez brige gledamo u budućnost, pa ne bi bilo potrebno, da neprestano podsjećamo narod na dužnost njegovu i na veliki čas, jer bi onda svaki Židov osjećao veliki čas i činio svoju dužnost. Želim, da današnja generacija ne ostane svijesna svoje nesposobnosti, u stanju nemoći, kao dosada, nego da se odstranivši sumnju, s čistom savjesti dade na rijeŠavanje toga problema, čedno i bez buke. Svatko mora da čini svoje, svatko mora da dade ono, što može da dade, a onda neka započne Da se opet vratimo k nama! Ako ste i V i došli do te spoznaje, možemo da budemo tom godinom zadovoljni Postavili smo si primjerenu, prema vani malu, prema unutra visoku zadaću, pa ako sada i ne vidimo mnogo toga, uvjeren sam, da mnogo vrijednota leži u mnogima od nas još latentno, te da će se svatko od nas u zgodan čas, u duhu naše zajednice, plodnosmm radom •.4>diihQ¥fttiJ> i otniqi{ oponm ,'Miibop moinoajfu boa ijlmav n ob .ovijlmfo-a npob fti/tejom ob olžob fiinfiftpo iiin'yt
Položaj u Palestini
Interwiew s Davidom Vellinom. Na pitanje o jadanjem raspoloženju Zidova u zemlji odgovorio je gosp. Vellin: Židovi su od dogadjaja u Jafi vrlo potišteni. Nijesu tome krivi samo pogromi, nego i to, da su se Zidovi u posljednje vrijeme osjećali negurnima, držeći, da nemaju dovoljno političke moći i zaštite. Na žalost računala je ze maljska vlada, više no šio je potrebno, s Arapima, ili da bolje kažemo s onom nekolicinom koji su protiv nas, no koji ni na koji način ne mogu da reprezentiraju arapski narod nego u najboljem slučaju tek mali dio pučanstva, dok je veća čest naroda prema nama prijateljski raspoložena. Tek priznanjem vlade dobila je ta manjina prevlast kod Arapa, te ljudi, koji su bili Zidovima nakloni, nijesu mogli da išta poduzmu," bojeći se vlade. Oni Arapi, koji su za nas, ne mogu da za sada javno islupo, a da ne budu proglašeni izdajicama svoga naroda. Sto je uzrok toga pokreta? Sigurno je, da postoji jaka francuska propaganda u zefnlji, koja nastoji da Englezima pravi što veće poteškoće. Kršćanska manjina
u zemlji, koja nije ništa jača od židovske i vidi kako Zidovi imaju jaku potporu čitave Evrope, boji se, da će biti maknuta iz svojih pozicija, pa da ne spadne na guantite neglegeable- te da Arapima pokaže, kako je s njima. Tako su u londonskoj arapskoj delegaciji sekretari i oni što govore strane jezi-! ke kršćani. Koristi im i antisemitsko pisanje »Morning Posta«. Arapski listovi razašilju se po svim selima, pa i to djeluje na neupućeno pučanstvo. Osim toga ima visokih engleskih činovnika, koji pod utjecajem nižih kršćanskih činovnika ne simpatiziraju s nama. Na pitanje, koje bi puteve morali podu-, zeti, da dodjemo do pravoga sporazuma, odgovorio je gosp. Vellin: Radi se o tome s kojim Arapima. Moramo da Arapima djefom pokažemo, kako će židovska imigracija i za njih biti korisna, ako će biti od njih pomagana. Uopće, rastumači li im se sada, te je strah da će Zidovi dobiti židovsku vladu isprazan, te da mi ništa drugo ne tražimo, nego slobodan ulazak u zemlju, pa da naš rad razvijemo na korist čitave zemlje. Mora da uzmemo opet slaru politiku, t. j. da što više Zidova dovedemo u zemlju, i to ne samo naše hajucim, idealiste, kojima se ponosimo, nego i ljude sa sredstvima, koji će biti podobni, da stvaraju mogućnosti rada. Nije potrebno samo obradjivanje zemlje, koje tek polagano može da napreduje, mora da stvorimo gradsku industriju, kojom možemo mnogima dati zarade. O držanju Herberta Samuela rekao je gosp. Vellin; Zidovi vide u njemu Zidova, koji je sklon izgradnji zemlje, no pod utjecajem svoje okoline precjenjuje moć pro tivnika. Herberf Samuel misli na polagani razvitak mirnim putem. Nedostatna imigracija financijalnih sila prouzrokovala je njegovo ne-
BROJ 2S.
>ZIDO\ < OiAJHUDi)
3